Bilo je to 17. i 18. svibnja, prvo jako lijepo hodočašće sa duhovnikom don Ivanom Matijevićem na Brdo ukazanja kao i brdo Križevac, a kruna svega bilo je misno slavlje i večernje klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Pri povratku nas je don Ivan poveo u predivno Svetište Gospe Lurdske u Vepricu.

U podnožju planine Biokovo uz jadransku obalu proteže se Makarska rivijera i grad Makarska koja pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Nedaleko od grada nalazi se biskupijsko svetište Gospe Lurdske koje je proslavilo stoljeće svoga postojanja, a nalazi se na teritoriju novije makarske župe Kraljice Mira. U prirodnoj ljepoti, stotinjak metara od mora, uvučeno je u Biokovu i skriveno u oazu mira na osamdesetak tisuća četvornih metara gdje su izgrađeni vanjski oltari, za što su iskorištene prirodne špilje, uređena »velika crkva« na otvorenom, kuća za duhovne vježbe te drugi popratni objekti.

Jedinstveno je to svetište i po tom što nema župu, nema crkve. Svetištem upravlja don Alojzije Bavčević koji u predstavljanju svetišta kaže: »Hrvatsko biskupijsko svetište Vepric posvećeno je Majci Božjoj Lurdskoj, a osnovao ga je biskup dr. Juraj Carić koji je u početku svetištem i upravljao. Njegova je želja bila da svetište bude slično onome u Lurdu, jer tu je prirodna špilja i taj cijeli krajolik s brežuljcima podsjeća na sam Lurd. Kroz svetište teče potok što mu dodatno daje obrise lurdskog svetišta.« U tom svetištu podignuta je kapela sa sakristijom, oltar na trgu, ispovjedaonice, postaje križnog puta, dom za duhovne vježbe, staze za procesije.

Zbog svoje prirodne ljepote, blizine mora, zatim potpune tišine svetište Vepric jako je privlačno za hodočasnike. Tako je kroz cijelu godinu posjećeno, zapravo nema trenutka da netko nije u svetištu, a posebno je posjećeno za marijanske blagdane. Premda je posvećeno Gospi Lurdskoj, kako je tada zima, dođu hodočasnici, ali ne u tolikom broju kao za blagdan Male i Velike Gospe. Iako je svetište formalno osnovano 1908., upravitelj svetišta Bavčević ističe da u kronici svetišta piše da je 19. srpnja 1913. biskup Carić blagoslovio teren za gradnju nove crkve, zatim prvi zakopao kramp, a poslije njega svi nazočni svećenici i redovnici. U kronici nadalje stoji da je bilo nazočno četiri tisuće vjernika. Tada je biskup Carić pripremio kamen za gradnju crkve koja nikad nije izgrađena, jer dio je kamena otišao u gradnju mosta, a ondašnje ratne okolnosti i druge teškoće omele su gradnju crkve.

“U Vepricu je specifično pastoralno djelovati, jer nema crkve, a upravitelj svetišta nema prava župnika. Dakle tu nema ni svirača ni pjevača, ni ministranata, ni zbora. Ne mogu nikoga vezati za svetište jer to su vjernici iz drugih župa. Stanovito vrijeme pokušavao sam okupiti pjevače, one koji su tu češće, međutim i to je nezgodno jer oni su župljani drugih župa. Kad je misa, učim ih pjevati. Ne mogu nikad znati tko je tu na misi, jer uvijek su drugi. U kućnoj kapelici misa je svakim danom. Nadalje, tu je velika frekvencija Čeha, Slovaka, Poljaka, Talijana. Mnogi imaju svoje svećenike i s njima dolaze, oni predvode misu. Međugorje ima jako velik utjecaj na ovo svetište jer je blizu pa mnoge hodočasničke skupine navrate.”, kaže upravitelj Svetišta don Alojzije Bavčević.      Ljepotu svetišta čini i to što je sve usklađeno s prirodom, a to daje mir i tišinu – ističe Bavčević. U blizini je more, a nebo, kamen i šuma u prirodnom skladu čine svetište posebnim. Zapravo, tako je uređeno da se ništa ne naruši, napravljene su šetnice od kamena, križni put, špilje su u svojoj prirodi kakvim ih je Bog obdario. Govoreći o prošlosti svetišta, don Bavčević navodi da su se ondje događaju posebne milosti, kao i u drugim svetištima. Tako je zabilježeno da je jedno dijete prohodalo, a prije toga je bilo nepokretno. Predaja govori da su jednu ženu iz Livna doveli na konju, a kući se vratila pješice. Don Bavčević kaže: »Kad promatram modernog hodočasnika, mogu reći da je to uvijek bilo slično. Čovjek je inače tražitelj: traži mir, traži Boga, traži pomoć, zahvaljuje se za milosti. Gospa kao Majka posebno privlači, ona nekako najbliže Bogu vodi. Promatram mnoge kad dolaze, kad mole, da je to dubinski. Jednostavno rečeno, čovjek traži sebe, traži Boga u sebi, zato je čovjek hodočasnik. Kako je rekao sv. Ivan Pavao II, svako marijansko svetište nudi duhovni odmor, nudi miran kutak u kojem se Mariji čovjek može obratiti kao Majci. Hodočasnici to osjete. Isto tako mnogi su doživjeli neko preobraćenje kad su se molili. Zanimljivo je u razgovorima čuti i one, a ima ih puno, koji su se borili da ne dođu, ali kad tu dođu, izbace sve iz sebe ono što ih je mučilo i postanu sasvim drukčiji. Dakle, ljudi se obraćaju.«

GALERIJA SLIKA