Europa i svijet zahvaćeni su krizom koja je poprimila veće razmjere od očekivanih te se očituje na svim poljima; na humanitarnom, ekonomskom, političkom, moralnom, kulturološkom… Popularno nazivana ”izbjeglička kriza” praćena je, s istom količinom znatiželje, od strane svih medija i od očiju javnosti. Upitno je definiranje ove situacije, u kojoj smo suočeni s naglim dolaskom mnoštva s prostora Bliskog istoka, kao problematike vezane isključivo uz izbjeglice. Prema Konvenciji o pravnom položaju izbjeglica iz 1951., međunarodnom ugovoru koji obavezuje državu prihvatiti izbjeglicu, pružiti svu zdravstvenu i pravnu pomoć s ciljem utjecaja na integraciju izbjeglica u društvo, država mora pomoći i zaštititi ljude s izbjegličkim statusom. Ljudi koji pristižu u Europu ne dolaze s namjerom ostanka na prvoj sigurnoj lokaciji nego ciljano odlaze u ”obećane zemlje” (npr. Njemačku, Švedsku) što je u koliziji s pojmom ”izbjeglice”, te je zbog toga ispravnije koristiti termin ”migranti”. Neoprezno bi bilo reći da među migrantima nema i ljudi koji zaista bježe od nereda i rata koji bukti u njihovoj domovini, no činjenica je da je puno više onih koji se na dolazak u Europu odlučuju zbog socioekonomskih razloga.

Ova kriza je otkrila sve manjkavosti Europske unije koja je do nedavno slovila za sigurnu zajednicu u kojoj vlada red i blagostanje. EU je pokazala da nema nikakvu strategiju ni jasno postavljenu vanjsku sigurnosnu politiku. Na službenoj stranici EU diče se time što to nije više isključivo gospodarska zajednica kao što je nekad bila, nego je riječ o organizaciji koja obuhvaća brojna područja politike, od razvojne pomoći do zaštite okoliša. Isto tako piše da je jedan je od glavnih ciljeva promicanje ljudskih prava unutar Unije i u svijetu. Ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava temeljne su vrijednosti Europske unije te su upravo ta prava objedinjena u Povelji o temeljnim pravima EU. Postavlja se pitanje zašto institucije EU i vlade država članica nisu poštovale ta prava? Zašto zatvaraju oči pred krvavim sukobima koji su se događali i još uvijek se događaju na Bliskom istoku? Zbog čega Libija, Sirija i ostale države koje se nalaze u istom problemu, ne zaslužuju angažman Europske unije? Ta je međunarodna organizacija morala osigurati (ili barem pokušati osigurati) mir, red, i poboljšanje životnih uvjeta. No, ta ju pitanja ipak nisu zaobišla, pa se EU sada mora baviti posljedicama sukoba koje je dosad ignorirala smatrajući ih manje važnima. Također je nemoguće izostaviti, u medijima rijetko spomenuta uplitanja američke i britanske politike koji su, vodeći se geopolitičkim i ekonomskim interesima, itekako umiješani u cijelu ovu priču. Najviše umiješani u problem jer je njihova politika utjecala na jačanje islamskog ekstremizma kojeg su naposljetku pokušali suzbiti ratovima protiv terorizma.

Državu definiraju njene granice koje je potrebno čuvati i kontrolirati. Jedna od ovlasti izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj je odgovaranje za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti. Identifikacija migranta prilikom ulaska u RH je svojevrsni način kontrole granica. Hrvatska biskupska konferencija, u svojoj izjavi za javnost, također ukazuje na važnost identifikacije migranata prilikom prelaska državne granice. Naglašavaju kako sustav ne smije zakazati jer može doći do toga da migranti zbog složene situacije u kojoj se nalaze (nepoznavanje jezika, kulture, neimaština) budu iskorištavani za prisilni rad, prosjačenje, prostituciju… No, upravo to se i dogodilo – sustav je zakazao. Registriranje prilikom prelaska državne granice vrlo je jednostavno – prilikom registracije može se reći bilo što, uzimanje otisaka prstiju čak nije potrebno jer se smatra da to plaši izbjeglice. Šokantnu vijest o terorističkom napadu u Parizu učinilo je još više sablažnjujućom to što je jedan od terorista prošao balkanskom rutom pa tako i Hrvatskom. Vlastodršci su se, kao da slijepo slijede primjer EU, pokazali nespremnima te se sustav pokazao neučinkovitim.

Hrvatsko društvo (koje se sastoji od velike većine deklariranih kršćana) je rastrgano između sumnjičavosti, opreza i straha koji je logičan ishod nedavnih događaja, i s druge strane, kršćanskih moralnih načela, vrijednosti, dužnosti koja nalažu pomaganje bližnjem, pomaganje onom koji je u nevolji. Tih načela koji idu toliko ”daleko” da kažu: ”Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone.” (Mt 5,44). Odgovornost je na svakom pojedincu (bez obzira na njegovu religijsku opredjeljenost) pomoći potrebitom, u to nema sumnje. Naravno da je još veća odgovornost na onima koji su na vlasti, oni moraju biti promišljeni i razboriti. Trebaju voditi računa o broju migranata koji dolaze (koliko ih RH može primiti u skladu sa svojom ekonomskom stabilnošću), njihovom zbrinjavanju, proračunu koji će sve to financirati, kreiranju politike koja bi kontrolirala valove iseljavanja/useljavanja, ali isto tako ne smiju zaboraviti brinuti se za ono što im je povjereno, a to je sigurnost građana koji su ih na vlast postavili. Želja za pomoć izbjeglicama, tj. migrantima koji dolaze, ne smije isključivati očuvanje nacionalnih interesa. Ovu misao će najbolje potkrijepiti citat hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca koji kaže: ”Ako bih, dakle, rekao da katolik smije ljubiti svoj narod, premalo bih rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pritom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?”

Autorica: Paula Zujić