Mnogo su mi puta rekli da sam preradikalan. I imali su pravo. Shvatio sam da sam gadno pogriješio te sam mnoge svoje grijehe i slabosti zavio u prividno siguran ogrtač rečenice toliko puta izgovorene na raznim propovijedima: „Isus je radikal“.

 

Ne znam za vas, ali moj su duh poprilično uzbudile brojne propovijedi i nagovori na temu savršenosti i svetosti. Pozitivno uzbudile. Kao trenerov govor u svlačionici prije izlaska na utakmicu života. Nakon takvih Bogom nadahnutih riječi najradije bih istrčao iz crkve i  izašavši na parket života, uhvatio se u borbu sa svim zlom i svom nepravdom na ovome svijetu. U tome zanosu imam osjećaj da život ima itekako smisla te da je nevjerojatno lijep, ali dobivam i dojam da se u tom početnom naletu mogu poraziti svi grijesi i da se preko noći svatko od nas može pridružiti razredu svetaca. Međutim, svaki se put grdno prevarim.

 

Svatko tko je ikad barem pratio sport zna jednu stvar – početni zanos ne pobjeđuje utakmice. Može ti trener biti najbolji motivator ikada, možeš izaći iz svlačionice nabrijan kao da ti je zadnja utakmica u životu, tresući se od uzbuđenja, ali nikad, baš nikad, početni nalet ne može biti dovoljan. Može biti odlična pomoć, dobar dio, ali kada prođe početno uzbuđenje, zagriju se protivnici i uhvati se konstantan ritam utakmice, ne smije ti klonuti snaga. Naslušali smo se izjava sportaša nakon utakmice: „Odlično smo počeli, ali pred kraj je došlo do fizičkog i psihičkog zasićenja, pao nam je tempo i nismo uspjeli držati korak s protivnicima“.

 

Kod života i rasta u svetosti nije ništa drugačije. Potreban nam je početni zanos da bismo krenuli Božjim putem. Dobrodošla je oduševljenost kada se trebamo odlučiti za rast u svetosti. Ali samo jednom odlučiti nije dovoljno. Naša djela iz dana u dan moraju potvrđivati našu vjeru, nadu i ljubav. Svetost se gradi svakodnevno, iznova odlučujući za dobro, za Gospodina. Svetost je izvanredna ljubav u redovnim situacijama.

 

Ako u 80. minuti vodiš 10-0 i odlučiš zaleći na travnjak ili se pak cijela momčad prošeće do svlačionice na osvježenje, ne možeš očekivati da će protivnik stajati prekriženih ruku i propustiti priliku napuniti ti nebranjenu mrežu do devedesete. A kako je tek s našim protivnikom, neprijateljem svih ljudi, kako li je tek sa Zlim! On nikad ne spava, on čeka najmanji trenutak tvoje nepažnje da ti podvali laž koja razara i grijeh koji ubija. I meni je to učinio. Zbog neopreznosti i čestog odabira lakšeg puta pogurnuo mi je u stavove jednu veliku laž. Laž o Kristovom radikalizmu.

 

Sotona uvijek izokreće istinu i u nju podvaljuje laž. Tako i samoga Krista napastuje: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom“. Krist uistinu je Sin Božji, kao što uistinu jest i radikalan, ali nastavak Sotonine rečenice i krivo razumijevanje koje Zli ubaci u uho, srce i dušu slaboga čovjeka, mogu postati korijen velikoga zla. Ja sam tako, nesvjesno, dan za danom dozvoljavao da me nadahnuće koje je krenulo od Božje riječi zapravo udalji od Boga.

 

Riječ radikal dolazi od latinskoga radix, što znači korijen i predstavlja nekoga tko je korjenit, iskonski, prvobitan. Nadalje, radikalan je čovjek temeljit, beskompromisan i dosljedan u zastupanju svojega mišljenja. Također, radikalizam se često koristi i kao blaža verzija riječi ekstremizam pa je stoga radikal i nepopustljiv, ekstreman (ide u krajnost) i zadrt. Od tih silnih značenja ja sam dozvolio da se neka pogrešna uvuku u moje ponašanje i možda to uopće ne bih primijetio da od bliskih osoba nisam čuo: „Daj ne budi toliko radikalan.“

 

Isusa sam često puta podsvjesno shvaćao kao nekoga strogog učitelja koji nas na nešto tjera i ne dopušta iznimke, zahtjeva izvanredne pobožnosti te ga nismo dostojni ako ne živimo sto posto kreposno. Doduše, ajde, moje grijehe i grijehe nas praktičnih vjernika tolerira jer se, kao, trudimo. Ali za druge ima rigorozne, „radikalne“ kriterije.  Dozvolio sam oholosti da me obuzme i da s visoka gledam na druge samo zato što idem na misu, ispovijed, držim neke zapovijedi i mislim da Ga poznajem. Sotona mi je pumpao ego, a ja nisam učinio ništa da ga u tome spriječim. Pogledaj ovoga, nije išao na misu od krizme… o koliko sam bolji od njega! A tek ova, pogledaj kako se ponaša i u kakvom grijehu živi! Onaj tamo nikad nije ni kršten, hvala ti Bože što nisam poput njega! Zvuči poznato? Znam, farizej i carinik… ali možete li mi zamjeriti? Rekli su mi da je Isus radikal. I zašto bi netko toliko ekstreman i drukčiji kao što je Isus, najsvetiji i najslavniji koji je ikad hodao ovom zemljom, svrnuo pogled na zalutale grešnike?? Rekao im je da budu savršeni kao što je Njegov Otac savršen, a oni, sram ih bilo, ne uspijevaju!

 

On je bio toliko radikalan i beskompromisan da je iz svoje korjenitosti, temeljitosti, raspet na križu. Razgoličen, mučen, krvav, žedan, izrugan i na rubu smrti, imao je svo pravo da ih pogleda s visoka, s križa na kojeg ga je pribila njihova zloća i grijeh i odbrusi im: „Ja sam došao ovdje radi vas, a vi mi ovako vraćate!“ Imao je svo pravo ovoga svijeta prokleti cijeli ljudski rod. Ako je toliko radikalan, zašto to nije učinio?!

 

Vidite gdje je bila moja greška? Mislio sam da poznajem Isusa, ali nisam imao pojma! Nisam poznavao njegovu najveću zapovijed, zapovijed ljubavi. Nisam shvaćao da je On zapravo radikalan u ljubavi, radikalan u milosrđu. S križa je uskliknuo: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“, pokazavši nam da je radikal u opraštanju. Sedamdeset i sedam puta sedam. Bog je radikalan u prihvaćanju, naš milosrdni Otac radosno i raširenih ruku čeka svakog od nas. Izaći će u potragu za svim svojim zalutalim ovcama, izgubljenima na pašnjacima zemaljskih užitaka, nezasitnim u udovoljavanju sebi, slabim, nedosljednim, nevjernim, oholim, grešnim, nesavršenim.

 

Srećom, Krist je svrnuo pogled na još jednog grešnika, slabog i izgubljenog, svrnuo je svoj pogled prihvaćanja na mene i pokazao mi kakvim očima bih trebao gledati svoje bližnje. Jer umro je radi njih jednako koliko i radi mene. Svatko je od njih njegovo dijete, točno onoliko koliko i ja. Koliko god oni bili drukčiji, koliko god mi bili nemogući za shvatiti, možda i kada mi čine zlo, možda i kada proklinju Boga, ismijavaju se i Njemu i meni. Neki će nas od njih proganjati, klevetati, napadati. Ali naše je da ljubimo. Naše je da u ljubavi djelujemo. Naše je da vjerujemo i da molimo.

Ljubiti neprijatelje je teško.

Ali to je savršeno.

Autor: T.K.