Četvrta nedjelja došašća nas polako uvodi u otajstvo Kristova rođenja. Kroz prethodne tri nedjelje liturgijska čitanja su nas pozivala da se pripremimo i strpljivo dočekamo Kristov dolazak, a danas nas uvode u  navještaj njegova rođenja.

Upravo nam prorok Izaija govori o Emanuelu. Bog šalje proroka Izaiju da ohrabri kralja Ahaza i da ga potakne da se u svojoj obrani Jeruzalema osloni samo na Boga. No, nažalost Ahaz nije poslušao Boga nego se utekao pomoći Asirijie. Potaknut time prorok Izaija nagovještava da će Bog sam dati znak , a to je rođenje sina kojemu će biti ime Emanuel, koji će biti iz “doma Davidova”. Rođenje toga iščekivanoga potomka Davidove dina­stije označit će Božju naklonost narodu i zaštitu koju Bog pruža protiv svih neprijatelja, onu zaštitu koju je Ahaz bio odbio oslanjajući se na opasna politička savezništva koja će u konačnici skupo stajati i samo njegovo kraljevstvo.

I apostol Pavao, na početku svoje Poslanice Rimljanima, podvlači podrijetlo Isusovo iz roda Davidova. Također govori o dolasku sina čovječjeg, koji je obećan prorocima već u Starom zavjetu. Govori o Spasitelju koji će nam svima donijeti mir, te ćemo po njemu primiri milost i apostolstvo da u slavi njegova imena privedemo k poslušnosti vjere sve pogane.

Evanđelist Matej nam govori o dvostrukom Isusovom podrijetlu »po Duhu Svetom« on je Sin Božji (Mt 1,18), a po za­ručniku svoje majke baštinik je Božjih obećanja Davidovoj lozi, pa je zbog toga Josip izričito i nazvan »sinom Davidovim« (1,20). Isto tako pred nas stavlja i Josipov strah, ali i veličinu, gdje on iako ne znajući što se dogodilo ne želi Mariju ostaviti i izvrgnuti je sramoti, nego u dubini duše razmišlja kako to učiniti na najbolji način. No, Bog ni njega ne ostavlja smoga, nego mu šalje anđela koji mu govori da se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, jer uistinu ono što je se dogodilo od Duha Svetoga je. Na samom kraju evanđelist Matej govori kako se sve to zbilo da se ispune Pisma.

Stoga pred nas današnja liturgijska čitanja stavljaju razmišljanje o našoj vjeri, o tome koliko smo spremni dočekati Gospodina i koliko mi vjerujemo u to što se dogodilo? Jesmo li poput Ahaza koji se ipak oslonio na ljudsku stranu i izgubio ili smo poput Josipa koji iako ne zna što se dogodilo vjeruje anđelovim riječima i ne napušta Mariju nego prihvaća i nju i dijete?