Tabernakul je latinska riječ, a znači šator. To je ormarić za čuvanje euharistijskog kruha. Kovčežić s Tijelom Gospodinovim za pričest bolesnika u davna se kršćanska vremena najprije čuvao u privatnim kućama, a kasnije u crkvenim pomoćnim prostorijama. Od 8. stoljeća stavljali bi kovčežić i na oltar ili bi ga objesili iznad oltara; kasnije bi za nj načinili udubinu u zidu. Otuda se razvila negdašnja „sakramentalna kućica“. Tek od vremena baroka počeo se taj ormarić, tabernakul, stavljati na oltar. Spoznaja da bolje odgovara smislu mise ako euharistijski darovi nisu već od početka na oltaru, u tabernakulu, dovela je do današnjeg propisa da tabernakul mora biti na istaknutome mjestu u crkvi, prikladnom za osobno klanjanje i molitvu. Zato se često stavlja na zasebni stup („stela“), a u većim se građevinama uređuje posebna kapela Presvetog Sakramenta. Tabernakul mora biti neproziran i da se može sigurno zaključavati. Pred njim dan i noć gori „vječno svjetlo“. Ono je znak euharistijske prisutnosti. Vjernici, da bi pokazali poštovanje prema Euharistiji, pri ulasku u crkvu pokleknu na jedno koljeno u smjeru svetohraništa. Ako u nekoj crkvi, osobito ako je starija, ima više oltara, „vječno svjetlo“ siguran je znak gdje se nalazi svetohranište u kojem se čuvaju čestice euharistijskog kruha.