Albert se rodio oko god. 1206. u Lauingenu. Kad mu je bilo 16 godina, jedan ga je rođak poveo u Padovu da bi tamo dovršio sveučilišne nauke. Kao mladi student susreo se jednog dana u Padovi s generalnim magistrom dominikanaca, blaženim Jordanom Saksoncem, koji mu je približio ideale redovničkoga života. Kako je Albert bio nevin mladić, njegovo se srce za njih odmah zagrijalo i on je god. 1229. obukao odijelo, bijeli habit, što ga nose dominikanci, postavši i sam dominikanac, no ne samo to, već i jednom od najsjajnijih zvijezda toga reda.
Dominikanci su Alberta poslali u Köln, gdje je bila najvažnija škola njihova reda. Kako je Albert bio pravi genij, sposoban da postane živa enciklopedija, dao se svim žarom i upravo strastvenošću, što je vlastita velikim učenjacima, na studij filozofije, teologije, prirodnih znanosti. No on nije bio samo učenjak. On je svoje veliko zanimanje za sveopću kulturu prema duhu svoga vremena, kad je skolastička filozofija doživljavala svoj najbujniji procvat, znao spojiti u skladnu cjelinu, ono što bismo danas rekli »integrirati« s asketskim nastojanjem oko savršenosti. Znao je dobro da pusta znanost bez kreposti i duhovnoga života može postati napast pa je ovako molio Gospodina: »Gospodine Isuse, zazivamo tvoju pomoć da se ne bismo dali zavesti od ispraznih i napasničkih riječi o plemenitosti obitelji, o ugledu reda, o onome kako znanost ima u sebi privlačnosti.«

Dominikanci su dobro iskoristili Albertove sposobnosti pa su ga slali za profesora na mnoga učilišta. Tako je Albert poučavao u Hildesheimu, u Freiburgu, u Regensburgu, Strasbourgu, u Kölnu te napokon u Parizu, koji je tada bio središte znanosti. Njegov je najslavniji i najsposobniji učenik bio Toma Akvinski. On je odmah uočio njegove sposobnosti, njegovu oštroumnost te mu pomagao da se razvije u jednog od najvećih filozofa i teologa kršćanstva.

Albert je bio čudesan čovjek. Kad su ga braća izabrala za njemačkog provincijala, on je napustio parišku katedru jer je želio biti stalno nazočan i bliz onim redovničkim zajednicama koje su sada bile povjerene njegovoj poglavarskoj brizi. Obilazio ih je putujući pješice, a bila je to prostrana provincija od Sjevernog mora pa sve do naših krajeva; putem bi prosio hranu i molio za kakvo skromno konačište. Bio je pravi redovnik, po duhu i životu siromah.

Jednog je dana bio pozvan u Rim da mu ondje priopće imenovanje za biskupa u Regensburgu. I kao biskup želio je i dalje ostati samo siromašan redovnik. Postala je upravo poslovična njegova nenavezanost na vremenita dobra, koja mu je tadašnja biskupska služba mogla itekako namaknuti. Govorilo se, naime, da »u njegovim riznicama nije bilo ni jedne škude, u bačvama ni kapi vina, a u hambaru ni pregršti žita«.

Sveti Albert je upravljao biskupijom u Regensburgu samo tri godine. Sam je zatražio da ga oslobode tereta te službe, kojoj se zbog vremešne dobi osjećao nedoraslim. Molbi mu bi udovoljeno i on se vrati u zajednički redovnički život u dominikanskom samostanu u Würzburgu, a još je jedno vrijeme i poučavao u Kölnu. Već star i umoran počeo se polako spremati na smrt. Dao si je pripremiti grob na koji je svaki dan dolazio moliti časoslov za pokojne. Umro je u Kölnu god. 1280. Svecem ga je proglasio tek god. 1931. papa Pio XI. Za tu je prigodu hrvatski dominikanac, otac Hijacint Bošković, na hrvatskom napisao te izdao njegov životopis u dominikanskoj nakladnoj kući »Istina«. Papa Pio XII., koji je i sam bio čovjek velike kulture te u audijencijama znao tako učeno govoriti učenjacima našega vremena, proglasio je Alberta Velikog zaštitnikom znanstvenika koji se bave prirodnim znanostima. Povijest kulture dala je Albertu naslov »Veliki«, a među skolastičkim naučiteljima nosi naslov »doctor universalis« – sveopći učitelj.

Albert Veliki nije bio univerzalan samo u posjedovanju znanja, on se odlikovao isto tako i u mnogim vrlinama. Bio je jedna krasna ličnost, otmjena u držanju, fin u odnosu s drugima, a nadasve pobožan i produhovljen čovjek. Pripovijeda se da je jedan dominikanski propovjednik, promatrajući ga još kao studenta, rekao: »Kakva bi to bila šteta kad bi jedno onako lijepo tijelo i duša, tako dobro izgrađena, morali završiti u paklu!«

Albert je nastojao iskoristiti misli starih filozofa, naročito Aristotela, da bi ih uokvirio u logički snažan sustav kršćanskog nauka. To će poći za rukom potpuno ostvariti njegovu najboljem učeniku, Tomi Akvinskom, koga su studenti za vrijeme studija nazivali »nijemim sicilijskim volom«. Albert im je tada rekao: »Jednog će dana taj nijemi vol svojim rikanjem ispuniti svijet.« Nije se u svojoj prognozi prevario. Toma je stvorio jedinstven sustav kršćanske filozofije i teologije te umro prije svog učitelja Alberta, koga je veoma cijenio i ljubio. Albert je plakao za njim kao za sinom te branio njegovo naučavanje, kad su ga napadali.

Kad je Albert ostario, ostavilo ga je pamćenje i zahvatila staračka skleroza. No nikad ga nije ostavila njegova pobožnost prema euharistijskom Kristu i prema Gospi. Evo nešto veoma pobožno iz njegova pera, da o tome razmišljamo te se i sami produbljujemo u pravoj pobožnosti. To je odlomak iz njegova Tumačenja Lukina evanđelja.

»Ovo činite meni na spomen. U tome valja dvoje zapaziti. Prvo, naredbu obavljanja tog otajstva. To naznačuje – Isus – kad kaže: Ovo činite. Drugo, da je spomenčin Gospodina koji za nas odlazi u smrt.

Dakle, veli: Ovo činite. Ništa korisnije, ništa ugodnije, ništa spasonosnije, ništa ljupkije, ništa sličnije vječnome životu nije bilo moguće narediti. To pokazuje pojedinačno.

Ono, naime, što koristi oproštenju grijeha i punini milosti u životu je najkorisnije. Ovaj, to jest Otac duhova, poučava nas za ono što je korisno u primanju njegova posvećenja. Njegovo je pak posvećenje u njegovu žrtvovanju, tj. kad se prikazao u otajstvu, i Ocu za nas, i nama se prinio za uporabu. Za njih ću sebe posvetiti. Krist, koji je sebe po Duhu Svetome Bogu neokaljanog prinio, očistit će našu dušu od mrtvih djela da služimo živome Bogu.

Ništa ugodnije ne možemo činiti. Što je, naime, ugodnije od onoga u čemu Bog pokazuje svu svoju nježnost prema nama?…
Ništa spasonosnije nije moglo biti naređeno. To je otajstvo plod Stabla života. Tko ga blaguje s pobožnošću iskrene vjere, za vječnost neće okusiti smrti… Ništa ljupkije nije bilo moguće narediti. Ovo otajstvo tvori i ljubav i sjedinjenje… Ništa se sličnije vječnome životu nije dalo narediti. Nastavak je vječnoga života u tome što Bog svojom ljupkošću sebe ulijeva u one koji blaženo žive.

Izvor: Sveci.net