U Starom zavjetu stoji u Levitskom zakonu: Ne urezuj zareza na svome tijelu za pokojnika, niti na sebi usijecajte kakvih biljega. (Lev 19,28) Kada čitamo ove retke moramo uzeti u obzir kontekst u kojem nastaju. Židovi nisu bili poput ostalih plemena koji su nomadski hodili tim krajem svijeta. Oni su bili izabrani narod, njih je Gospodin odabrao kao svoju svojinu. I nisu se nikada osjećali kao pleme već kao narod bez obzira na brojnost ili koliko ih je uistinu bilo. Brojna plemena s kojima su Židovi graničili, susretali se i trgovali imali su različita i zanimljiva obredna tetoviranja kojim su pokušavali na osobit način svoje pokojnike obilježiti i preporučiti različitim dusima pri prolasku na drugi svijet. Židovi imaju svoga Boga Jahvu i na taj način svu pažnju i vjernost treba izraziti njemu osobito ne miješajući svoje obrede s ritualima plemena.

Crkva nema svog stava ili neke odrednice osobito u dokumentima oko tetoviranja. Ipak, o svemu treba razmišljati tako da mislimo na posljedice koje tetoviranje ima na nas u ovom trenutku i kakve će posljedice imati u budućnosti. Trebamo se pitati kakvi smo vjernici u jednog živog Boga ako damo na sebe tetovirati neke simbole sreće, bili oni poganski ili istočnjački. Isto tako, što nama ta tetovaža uopće znači? Ako tetoviramo i neki kršćanski simbol ili lik – u kojoj mjeri mi poštujemo taj lik tako što ga tetoviramo na svoje tijelo? Koliko taj lik poštuje čovjek koji nam ga je tetovirao? Moramo biti svjesni kako prilikom izrade slika i kipova svetaca postoji jedna duhovna dimenzija koje najvjerojatnije nema kod tattoo majstora. Koju poruku ja šaljem sa svojom tetovažom. Izabirem li možda lakši, jednostavniji put.

Postoji tu i određena socijalna dimenzija. Ako tu tetovažu tetoviramo na vrat, trebamo se pitati kako će ona djelovati na ljude koji nas okružuju i hoćemo li imati problema s društvom zbog nje. Hoće li pronalazak posla biti teži? Kako percipirati učiteljicu ili tetu u vrtiću koja ima tetovažu na vratu ili pak negdje na ruci? Isto tako, ako planiramo tetovirati ime djevojke ili dečka, povlačimo riskantan potez. Što ako ta veza pukne? Jednako tako, naši interesi i ideje za tetovažu se mogu mijenjati i možda nećemo uvijek htjeti imati na sebi to što smo tetovirali. Uzmimo jedan primjer koji nam može pomoći. Izaberimo majicu koju želimo nositi, koja nam se sviđa. Stavimo na nju znak i napravimo takvih sedam majica i nosimo je svaki dan kroz sedam dana. Hoćemo li je moći nositi i osmi dan? Hoće li nam dosaditi? Isto je i s tetovažom.

Naposljetku, zdravstvena dimenzija. Tetoviranje nije nimalo bezopasno. Može izazivati razne alergije, razne bolesti, bile one kožne ili neke druge. Može doći do sepse, može doći zbog nehigijenskih uvjeta do hepatitisa ili AIDS-a i raznih drugih bolesti. Osim toga tu tetovažu nikad ne možemo ukloniti. Postoje operacije, ali one najčešće ostavljaju ožiljak strašniji od bilo kakve tetovaže. Naposljetku, ako tetovaža i ostane, kako će ona izgledati kada budemo stari?

Nisam protiv tetovaže. Čak je i mene samoga jedno vrijeme držala želja da se tetoviram. Ali ostavio sam da ta želja stoji neko vrijeme. I prošla me. Očito nije bila dovoljno jaka a bilo je i puno argumenata protiv. Stoga sam odustao. To savjetujem svima koji razmišljaju o tetoviranju: prije nego odete to napraviti, dajte si vremena i dobro razmislite. Vaše tijelo je stvoreno na sliku Božju. Zar zaista želite tu sliku mijenjati zbog taštine, trenda ili privremene želje?! Crkva službeno ne zabranjuje tetoviranje i ostavlja pojedincu da sam za sebe odluči i promisli o tome što želi i zašto to želi, imajući svoju vjeru na umu.