Crkva je rođena, stvorena isključivo voljom našeg spasitelja Isusa Krista. Isus ju je stvorio i dao joj jasan i nedvojben mandat što joj je činiti. Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. Naša vjera nije neka nauka ili filozofija, ona je utemeljena u osobi Isusa Krista kojeg susrećemo u sakramentima Crkve! Odbijajući Crkvu, naš odnos s Isusom je na jedan način izložen trgovini naše imaginacije, našeg tumačenja i našeg stanja duše. Ako netko kaže Bog da, Crkva ne, onda odbija i evanđelje. Ako odbija evanđelje, možemo se pitati kojega Krista onda on prihvaća.

Često se kod argumenata protiv Crkve govori o načinu života njezinih članova protiv kojih se može mnogo toga reći. Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.« Petar mu reče: »Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.« A Isus će mu: »Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.« Zanimljivo je kako Isus ne nalazi u Petrovoj slabosti poteškoću za misiju koju će ostaviti svojoj Crkvi. Što daje jakost Petrovoj slabosti? Pa to je upravo Isusova molitva. Ako Isus ne nalazi problem u Petrovoj slabosti, kako mi možemo govoriti o slabosti članova Crkve…

Važne teološke činjenice o Crkvi

1) Crkva je Božji narod: različit od zemaljske podjele po boji kože, zemljopisnim granicama, jezicima. Njoj se pripada krštenjem, a ne tjelesnim rođenjem. I u tom narodu vrijedi zakon Ljubavi, a njegovo je poslanje „Kraljevstvo Božje, koje je započeto na zemlji od samoga Boga i koje se treba dalje širiti, dok ga na kraju vremena Bog ne dovede do savršenosti“ (LG, br. 9).

2) Crkva je Tijelo Kristovo, jer joj je Krist glava, a njezini su članovi udovi toga tijela. Udovi su, međutim, različiti. No, snagom Duha Svetoga te su različitosti povezane u jedno Tijelo. Zato govorimo da je Crkva i hram Duha Svetoga, jer On na različite načine izgrađuje Tijelo u ljubavi.

3) Crkva je jedna, jer je Isus Krist jedan. Njezini članovi ispovijedaju jednu vjeru primljenu od apostola. Njoj se pripada jednim krštenjem. Ali, budući da osim božanskoga, sadrži i ljudski element, njezino jedinstvo tijekom povijesti narušile su podjele, otpadništva, krivovjerja. Krist je znao što leži u ljudskoj duši. Zato je i žarko molio Oca da Njegovi učenici budu jedno (Iv 17). Po ljudima, dakle, ne možemo reći da je Crkva sveta. KKC ne zanemaruje tu činjenicu i kaže: „Svi se članovi Crkve, uključujući i njezine službenike, moraju priznavati grešnicima. U svima se, sve do svršetka vremena, još nalazi kukolj grijeha pomiješan s dobrim životom Evanđelja (KKC, br. 827). Ali, Crkva je sveta jer je s Kristom sjedinjena. On je čini svetom, jer je On jedini svet. To da je Crkva katolička znači da je sveopća: u njoj je prisutan Krist i ona je poslana svemu ljudskom rodu. Svi su pozvani biti dionici Naroda Božjega. Crkva je i apostolska, odnosno utemeljena na apostolima, prenosi ono što su oni od Isusa čuli i naviještali, i čuva apostolsko nasljeđe u svojim poglavarima – izravnim nasljednicima apostola (biskupima).

4) Poslanje Crkve kako ga je definirao Drugi vatikanski sabor u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes – Radost i nada“: „Crkva hoda zajedno s čovječanstvom i sa svijetom proživljava istu zemaljsku kob: ona je kao kvasac i tako reći duša ljudskog društva koje se treba u Kristu obnoviti i preobraziti u Božju obitelj“ (GS, br. 40)

Je li spasenje moguće izvan Crkve?

Još u prvim kršćanskim vremenima, što su nam prenijeli i crkveni oci, oblikovana je teza: „Izvan Crkve nema spasenja – Extra Ecclesiam nulla salus“. Znamo da smo krštenjem pritjelovljeni Kristu, našem Otkupitelju i Spasitelju, i tim činom uranjamo s Njim u smrt, ali i Uskrsnuće. Također, krštenjem ulazimo u zajednicu kojoj je On povjerio Kraljevstvo nebesko. Dakle, krštenje i Crkva ne mogu se razdvojiti, kao što se ne mogu odijeliti kao dvije neovisne cjeline Krist i Crkva. I to je pravi kontekst rečenice da „izvan Crkve nema spasenja.“ Krist je, naime, glava Crkve. I nije moguće biti povezan s Glavom, a zaobići Tijelo. A biblijski rečeno, to tijelo u svijetu je Crkva. Međutim, ova tvrdnja, da „izvan Crkve nema spasenja“, ne vrijedi za sve, već samo za one kojima je ponuđena mogućnost novoga života s Kristom. Oni koji bez svoje krivnje ne poznaju ni Krista ni Crkvu izuzeti su od ovoga zaključka. Katekizam jasno naglašava: „Iako Bog putevima koje samo On zna može ljude koji bez vlastite krivnje ne poznaju Evanđelje dovesti do vjere, ‘bez koje je nemoguće omiljeti Bogu’, Crkvi je dužnost i ujedno sveto pravo navješćivati evanđelje svim ljudima“ (KKC, br. 848).