Mise zornice nastale su vjerojatno već u 5. stoljeću nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici. Simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena. Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima kako ne bi izgubili vječni život. Misa zornica podsjeća i na drevna kršćanska vremena u kojima se, osobito u galskoj i bizantskoj liturgiji, došašće smatralo asketskom pripravom, što je sačuvano i danas. No, najnovija liturgijska obnova daje tijeku dana došašća veliko značenje. Obilježava ga „pobožno i radosno iščekivanje“, što je vidljivo i iz nedjeljnih liturgijskih čitanja. U došašću ne treba previdjeti budnost i molitvu, ali niti zaboraviti radost. Jer došašće je ponajprije radosno vrijeme, a činjenica da se za vrijeme liturgijskog slavlja izostavlja Slava samo je pokazatelj želje da ona snažnije odjekne u svome izvorištu, to jest na misi polnoćki.

U različitim traženjima i lutanjima nakon Drugog vatikanskog sabora, lijepa tradicija slavljenja misa zornica neko je vrijeme bila izgubljena. Nakon njihova, u početku, sramežljiva vraćanja, zornice su postajale sve veći „hit“. U prijašnjim vremenima zornice su bile uvriježene u sjevernim hrvatskim krajevima, slijedeći germansku tradiciju, no danas su prisutne u većini župa diljem Hrvatske. Za vrijeme zornica crkve su dupkom pune, a posjećuje ih otprilike prosječan broj vjernika koji redovito pohađaju nedjeljne mise.