Ovo ljeto sam odlučila napraviti nešto pozitivno i lijepo, npr. volontiranje u nekom kampu za djecu ili tako nešto. Zato sam tražila što se nudi na internetskim stranicama te našla jedan zanimljiv projekt. Sve se činilo baš super, no velik je problem nastao kad sam zabunom nešto krivo kliknula mišem. Prije nego što sam shvatila što sam napravila, već su u stan uletjela dva robota te me velikom brzinom zatvorila u metalnu kutiju, zaključali u kombi i odvezla u laboratorij. Tamo su me dočekali znanstvenici koji trebaju volontere za svoja daljnja istraživanja. Pokušala sam objasniti da nemam nikakvu želju sudjelovati u nikakvom eksperimentu, no ljudi u bijelom uopće nisu slušali. Samo su došli do zaključka da imam bujnu maštu pa je najbolje da me kompjutorski prebace u svijet bajki. Od šoka sam pala u nesvijest.

Probudio me jedan od sedam patuljaka i zamolio me da se izležavam negdje drugdje jer ovako će inače imati muke sa svojih šestero braće da im objasni zašto bi oni trebali u rudniku kopati, a ja se mogu odmarati.

Krenula sam dalje šumom, sreća moja da ne volim slatko pa sam mrtva hladna prošla pored kućice od slatkiša pa me sudbina Ivice i Marice zaobišla. Također sam se za svaki slučaj maknula sa puta gospođi sa punom košarom jabuka od kojih su neke bile otrovne i spremne za njenu pokćerku Snjeguljicu.

U daljini sam vidjela dvorac iz kojeg se čulo hrkanje. Pa da, to je Trnoružica! Uskoro sam čula još neke zvukove, poput zavijanja tužne životinje. Nikako se nisam mogla sjetiti iz koje je to priče pa sam se uputila da to saznam.

Dočekao me zanimljiv prizor. Veliki vuk pored jednog drveta roni još veće suze. Ma najveće koje sam u životu vidjela. Znatiželja je bila jača od osjećaja straha, jer nije mala stvar dobrovoljno pristupiti nekome tko je već pojeo sedam kozlića, tri praščića, jednu Crvenkapicu skupa s bakom. Uz iskrenu nadu da je nakon ovako obilnog obroka sit te da ja neću biti sljedeća na redu, došla sam mu sasvim blizu te ga pitala što ga je toliko ražalostilo. Reče da je izbačen iz svih narednih bajki i basni. Tad sam shvatila da imamo nešto zajedničko jer sam ja nesretnim slučajem završila ispod ovog hrasta. Zapravo, ne znam koje je to stablo jer sam na satovima prirode čitala slikovnice i dječje knjige, a u njima se najčešće spominje ova vrsta drveta.

Moj sugovornik je imao potrebu da se nekom izjada, a s obzirom da u blizini nije bilo nikog drugog, započeo je svoju priču. Već je dulje vrijeme bio nesretan zašto je baš on dežurni krivac i negativan lik svakog djela u kojem se spominje. Utjehu je pronalazio u hrani. S vremenom se sve teže kontrolirao. Sve je još nekako išlo do basne o pastiru koji je iz dosade zvao: “Upomoć, evo vuka!” Prva dva vapaja naš proždrljivac se nije trebao pojaviti, barem je tako pisac zamislio. No našoj su izjelici one slatke, bijele ovčice, tako lijepog ruha bile prevelika napast pa ih je sve pojeo i prije nego što se pastir prvi put šalio da je došao vuk.

I što reći na to? Pokušala sam se sjetiti kako da ga utješim. Recimo nekim primjerom gdje je neki njegov daljnji rođak ili prijatelj učinio nešto korisno. Jer čitala sam ja i drugu literaturu. Samo telefonski imenik nisam, ima previše likova, a premalo radnje. Najdraže su mi legende o svecima. Recimo sv. Petar, sv Leopold Mandić, sv Franjo Asiški. Joj da, pa to je to.

Lijepo sam sivom četveronošcu ispričala sve što sam znala o velikom prijatelju prirode, životinja i ljudi, siromahu iz Asiza. Prvo je mislio da ga Bog poziva na popravak jedne male crkvice sv. Damjana no onda je shvatio da treba popravljati Crkvu pisanu velikim slovom jer ona okuplja sve krštene ljude. I tako je krenuo. Postao je veliki prijatelj odbačenih, siromašnih. Volio sve: ljude, životinje, biljke, sav stvoren svijet. Zemlju je zvao majkom, a naročitu je nježnu ljubav iskazivao životinjama, od malog cvrčka do velikog magarca, držao ih bratom i sestrom. Propovijedao je i pticama nebeskim i ribama morskim. Imao razumijevanja za sve, čak i za jednog ne baš uzornog vuka koji je bio veliki problem u malom talijanskom gradiću. Svi stanovnici su se bojali krvoločne  zvijeri, bježali glavom bez obzira i namjeravali ga ubiti. Samo je sv. Franjo Asiški u njemu vidio ljubljeno Božje biće i svojom ljubavlju ga obratio. Uvjerio je i stanovnike da je vuk postao miran i pitom poput psa čuvara te se ljudi više nisu bojali nego je vuk postao koristan čuvar grada od razbojnika i kradljivaca.

Moj novi prijatelj se baš jako razveselio ovoj legendi te se odlučio promijeniti. Zagrili smo se i pozdravili. Mašući repom, odjurio je svojim putem.

DOBRA VILA NA GODIŠNJEM ODMORU

Čim je vuk odjurio, k meni je s velikim osmijehom na licu dotrčala dobra vila. Zagrlila me, pozdravila i rekla da sam joj baš uljepšala dan. Naime, namjeravala je ići na godišnji odmor i treba joj netko tko će ju tih par dana zamijeniti. Čula je moj razgovor s vukom i odlučila meni povjeriti taj zadatak. I ja sam se razveselila toj ideji, zahvalila na iskazanom povjerenju, te poslušala bitne stvari kojih se trebam držati. Najvažnije je da ne dopustim da me Pinokio izbaci iz takta svojim bezobraznim ponašanjem. Ionako će ubrzo dobiti kaznu koju mu je pisac bajke namijenio. Poželjela mi je sreću te otišla svojim putem. Bez mahanja repom, naravno, jer vile nemaju rep.

A ja sam krenula prema kući dobre vile koja će ovih nekoliko dana biti moja. Osjećala sam se sretno, no moje dobro raspoloženje odlučio je pokvariti  Pinokio glavom i bradom osobno. Zafrkavao me te mi pokušao oteti čarobni štapić. Lijepo sam ga upozorila da prestane, no nije me htio slušati. Uspio je istrgnuti štapić iz mojih ruke te se nastavio glupirati. Počeo je nabrajati što bi sve htio. Promijenio bi sobnu lampu za dvosobnu, sva stabla bi postala čokoladni stupovi, a igračke bi padale s neba. Odjedanput je bubnuo: “I ja želim u dvorcu živjeti pa ću se u Pepeljugu pretvoriti!” Želja mu se ostvarila, stvarno se u tu djevojku pretvorio, samo je s užasom na licu shvatio da neće stanovati u dvorcu već s maćehom i dvije zlobne sestre. Dok je on tako šokiran u tu priču uletio, prava Pepeljuga je iz iste izletjela te se pored mene stvorila. I ja sam stajala potpuno šokirana bez riječi i ideje što sada učiniti. Razmišljala sam dugo, no baš mi ništa nije padalo na pamet. Na kraju sam povela Pepeljugu sa sobom, barem će se odmoriti od svih onih kućanskih poslova koje je morala raditi. Pa da, utješila sam samu sebe, Pinokio je dobio što je tražio, a Pepeljuga neka si priušti praznike. Počela je skakati od sreće te svoju radost potom likovno izrazila sa vodenim bojicama na najvećem papiru kojeg smo našle u našem privremenom domu. Dok je ona zasluženo uživala, ja sam pripremala ručak. Super smo se zabavile pogađajući što je ona naslikala, a što sam ja skuhala.

Narednih par dana prošlo je u vedrom raspoloženju. Bilo mi je drago što se Pepeljuga oporavila od loših stvari koje je doživjela s maćehom i polusestrama.  I naravno da joj više nije bilo nakraj pameti tamo se vratiti. Što će biti dalje, to će odlučiti dobra vila nakon povratka sa svog godišnjeg odmora.

Kao zamjenica dobre vile nisam imala puno posla jer sam radila po ljetnom skraćenom vremenu. Jedanput tjedno po jedan sat. Samo je bio jedan slučaj koji sam trebala obraditi, i to u vezi sedam patuljaka. Naime, Snjeguljica je neko vrijeme sretno živjela s princem u dvorcu, a patuljci su krenuli u posjet. Problem je nastao kad se Ljutko naljutio na svoju braću. Bijesno je uletio u ured te počeo žustro objašnjavati da ga ostali patuljci ne slušaju, kako su mogli otići u dvorac bez kišobrana, a nikad se ne zna, možda će kiša padati, i što će tamo jesti, vjerojatno suhu pizzu, a on bi im sto puta bolje skuhao, znaju li oni da je juha najvažnija, i nisu prozore zatvorili, pa može uletjeti neka ptica te zaprljati namještaj, i kakav su to dar ponijeli, zna on da bi njegov izbor poklona bio kvalitetniji, i još su obukli nedovoljno izglačanu odjeću, i to ne one hlače koji im je on predložio da odjenu…I tako  se Ljutko pjenio od bijesa, žalio se i prigovarao, a meni je bilo jasno zašto je i dobrim vilama potreban odmor.

Srećom, radno vrijeme je završilo, a ovaj susret je završio tako da se Ljutko baš jako naljutio na mene jer nisam htjela poslušati njegov savjet da ošišam svoju dugu kosu jer zna on da djevojke trebaju imati kraću kosu te da pod hitno promijenim haljinu jer zna on da bi mi bolje stajala bijela bluza i plava suknja.

Zalupio je vratima te se jednako namrgođen vratio doma. A kad su se ostali vratili te oduševljeno pričali kako im je bilo super, ipak je u dubini duše shvatio da je malo pretjerao. No, nije im to htio priznati.

TETA ELIZABETA

Nakon zasluženog odmora vratila se i dobra vila. Za nagradu što sam ju ovih par dana mijenjala, pozvala me na izlet Maloj sireni. S nama su išli: Pepeljuga, lovac Luka, Snjeguljica s princom te svojim novorođenim sinom, šestero patuljaka, vuk te na kraju skrušeni i ponizni Pinokio. Nakon što su ga maćeha i zlobne polusestre izmrcvarile, postao je najbolji drveni dječak na svijetu. I vuk je i dalje bio pristojan i kulturan, uspješno se liječi od poremećaja u prehrani. Pepeljuzi se vratilo samopouzdanje. Pozvani su bili i svi iz Trnoružičinog dvorca, no oni i dalje spavaju. Naravno da je bio pozvan i Ljutko, ali se baš jako naljutio kako možemo ići kupati se u more kad zna on da je još voda prehladna, i tko zna da li je dovoljno čista.

Lovac Luka nam se pohvalio da je uspješno strpao maćehu od Snjeguljice u zatvor. Prvo je od šumskih životinja čuo da dotična gospođa ostatak otrovnih jabuka prodaje te nove proizvodi. Obavio je kriminalističku obradu tijekom koje je optužena priznala. I još se pohvalila da ljudi kupuju otrovno voće. Neki za nepravednog šefa, drugi za dosadnu punicu…

Kod Male Sirene bilo je predivno. Sunčali smo se, plivali i ronili, upoznali morske dubine, razne morske biljke i životinje za koje nisam ni znala da postoje. Znam da sam za to sama kriva kad sam se na satovima prirode bavila dječjom književnosti.

Vježbala sam skakanje u vodu s jedne stijene. Uhvatila sam zalet i skočila. No, nije me dočekala osvježavajuća voda nego sam tresnula na pod laboratorija, točno pored onesviješćenih znanstvenika i robota koji su me doveli u tu prostoriju. Skoro sam i ja pala u nesvijest od iznenađenja jer mi više ništa nije bilo jasno. To uključuje i prisutnost tete Elizabete koja si je umislila da je vegeta pa se baš u sve mora miješati. I uvijek prigovarati i moje mi planove pokvariti.

Ona nije bila u nesvijesti, stajala je i srdito me prekoravala. Kako sam otišla bez pozdrava, nikome se nisam javila gdje i kamo idem, ostavila sobu neurednu, bojice i knjige razbacane, i što ja to stalno pišem i rišem umjesto da prašinu obrišem. I još nisam kupila dres za tjelesni nego se samo nekim glupostima bavim, a škola počinje uskoro, pa što će od mene nastati. Da se nju pita, ona bi mene strpala u neki strogi odgojno-popravni dom jer meni samo treba čvrsta ruka da me dovede u red.

Nije došla do kraja rečenice kad su je dvije čvrste ruke od robota strpale u jednu željeznu kutiju, a mene u drugu. Bez riječi su nas odvezli doma.

Eto, tako sam provela ljetne praznike. Bilo je to jedinstveno i neponovljivo iskustvo. I napokon sam našla nešto zajedničko s tetom Elizabetom. Policijsku zabranu pristupa svim laboratorijima.

Autorica: Marina Mesek