God. 1925.  Katolička crkva slavila je 1600. obljetnicu nicejskog sabora na kojem je definirana dogma o božanstvu Krista kao utjelovljene riječi Božje. Tom zgodom papa Pijo XI podsjetio je prigodnom enciklikom “Quas primas” od 11. 12. 1925. što Crkva vjeruje o Kristu kao pravom čovjeku i pravom Bogu te uveo blagdan Krista Kralja kao vrhunac otajstva spasenja. On je tada odredio da se ovaj blagdan ima slaviti na posljednju nedjelju u listopadu, pred Svetkovinu svih svetih. Time je želio pokazati duhovnu i nadnaravnu crtu Kristova kraljevstva.

Drugi vatikanski sabor još je više to pokazao kad je u smjernicama za reformu liturgije odredio da se svetkovina Krista Kralja svega stvorenja pomakne na posljednju nedjelju crkvene godine. Liturgijsku godinu završavamo obnovom vjere u Kristov ponovni dolazak o svršetku svijeta. Time nas liturgija podsjeća da je ljudska povijest u Kristu raspetom i uskrslom dobila nov smjer kretanja, jer joj Krist daje smisao u skladu s Božjim planom o spasenju ljudi.
Prefacija ove svetkovine sažima ono što novozavjetni spisi uče o Kristovu kraljevskom dostojanstvu. Ono nije zemaljsko i despotsko. Krist Kralj ne ide za skidanjem zemaljskih i demokratski izabranih vladara. Prema današnjoj prefaciji uskrsli Krist je veliki svećenik i kralj koji će o eshatonu predati nebeskom Ocu kraljevstvo. Ono je kraljevstvo istine i života, svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira. Takvo obilježje Isusova kraljevskog dostojanstva traži od nas vjernika da se u zemaljskom i povijesnom svijetu zalažemo za duhovne vrijednosti.
Završavajući liturgijsku godinu, obnavljamo svoju podložnost Kristu Kralju istine i prosimo snagu da unosimo duhovne vrijednosti u svijet svoga vremena.

Teološki smisao ove svečanosti je vrlo širok i duboko utemeljen: božanski plan spasenja ljudi će se, na koncu povijesti, ostvariti u Isusu Kristu u „okrunjenom savršenstvu.” Putujući Božji narod, Crkva se mora, na ovome svijetu,  stvarno angažirati (usp. socijalnu encikliku „Solicitudo rei socialis” od 20.2. 1988.) no to angažiranje je „usmjereno” na putu prema Kristovu konačnom dolasku (parusiji). Crkva moli „dođi kraljevstvo tvoje..” i tako postavlja luk između „zauzimanja za mir i pravdu na zemlji”, sada (misao na socijalno kraljevstvo Kristovo ) i budućnosti koja je pred nama (dovršenje u Božjem kraljevstvu) – Krist, kralj neba i zemlje.

Izvori: KTA; kapucini.net