Riječju došašće prevodi se latinski liturgijski izraz adventus – dolazak. To su četiri liturgijska tjedna prije Božića u kojima se Crkva priprema za slavlje rođenja Krista dok istovremeno iščekuje njegov drugi dolazak.

Biskup Perpetuus iz Toursa 490. g. službeno je proglasio došašće pokorničkim vremenom u franačkoj crkvi naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog, blagdan Svetog Martina, do Božića. Ovo četrdesetdnevno vrijeme posta, slično korizmi, originalno se nazivalo – Četrdesetdnevni post Svetog Martina. Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.

Vrijeme došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, ne pokornička priroda rimskog došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća.

U 13. stoljeću postignut je kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve od Drugog vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizme i vremena došašća.

Za došašće možemo reći da je to vrijeme u crkvenoj godini kada se kršćani intenzivnije pripremaju za svetkovine Božića i Bogojavljenja. To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena – Sudnji dan. Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom koliko radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenog i 3. prosinca te obuhvaća tri tjedna i dane između četvrte nedjelje došašća i samog Božića. Prvu nedjelju došašće karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista. Prvom nedjeljom došašća počinje i nova liturgijska godina. Kroz došašće svećenici nose ljubičaste misnice čime se naglašuje tema pokore. Vjernici bi trebali otići na ispovijed tijekom vremena došašća, kako bi se pripremili za dolazak Krista, jer se ne može slaviti rođenje onoga ”koji je svojom mukom i križem otkupio ljudske grijehe” a da se ne priznaju i ispovjede grijesi u vlastitom životu.

U došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Krista Spasitelja – onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U došašću nam je dano da iskusimo čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo došašće provlači se tiha radost nadanja.

No, došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji će svakome suditi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ova dva dolaska isprepletena a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama osvijestila da je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.

Izvori: Duhovni dnevnik.net