„Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći“ (Lk 10 , 1-3). Razmišljajući i dvoumeći se na koji način započeti s pisanjem ovog osvrta, odlučio sam se na jednu svetopisamsku rečenicu koja mi se učinila najprikladnijom, a ujedno čini i okosnicu ovog projekta. Da, upravo poput Isusovih učenika, nekolicina mladih predvođena salezijancima don Mihovilom Kurkutom i don Damirom Stojićem isusovcem paterom Ivanom Mandurićem, misionarom Krvi Kristove paterom Stjepanom Ivanom Horvatem te franjevcem fra Ivanom Lukačem uz dopuštenje mjesnog nadbiskupa monsinjora Barišića, upustila se u jedan, za naše običaje, netipičan projekt „Ultra evangelizacije“ . Pogotovo ohrabrujuća je bila činjenica da je u ovaj projekt uključeno mnoštvo zajednica . Dakako bila je ovo jedna malo drugačija Ultra, Ultra posredstvom koje se mladima htjelo posvjedočiti živoga Krista. Na svom značaju ovaj evangelizacijski pothvat dobiva ako se uzme u obzir i izvanredna Godina milosrđa u kojoj se trenutno nalazimo, a koju je proglasio Sveti Otac Franjo. Upečatljiva je bila papina homilija tijekom njegova pohoda Brazilu za vrijeme održavanja Svjetskog dana mladeži 2013. godine: „Kamo nas Isus šalje? Ne postoje granice, nema ograda: šalje nas svima Evanđelje nije samo za neke, nego je za sve. Ono nije samo za one koji su mu po našemu mišljenju blizu, koji ga prihvaćaju i primaju. On je za sve. Ne bojte se. Pođite i ponesite Krista u svaku sredinu sve do egzistencijalnih periferija i onima za koje mislimo da su jako daleko i da su indiferentni. Gospodin traži sve ljude. Htio bih da svi osjete toplinu njegova milosrđa i njegove ljubavi. U tom svjetlu bile su i papine riječi upućene mladima na ovogodišnjem Svjetskom danu mladih u Krakowu „Milosrđe uvijek ima mlado lice zato što milosrdno srce ima hrabrosti napustiti ugodu i zna ići drugima ususret, grli sve“. I upravo su to približavanje živog Krista te izlaženje iz vlastite zone ugode bile intencije ovog projekta, nikakvo kontriranje, osuđivanje ili omalovažavanje bilo koga. I to na jedan jednostavan način, dijeleći besplatnu vodu, razgovarajući sa mladima te vozeći ih na njihova odredišta. Kroz tih tjedan dana koje smo proveli skupa, kohezija među nama je bila sve izraženija do te mjere da se mogla preliti i na druge. Posebice je bio dojmljiv trenutak u kojem je monsinjor Barišić nakon slavlja euharistije sišao među mlade te ostao s njima klanjati se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Poticajna je bila i njegova homilija u kojoj je istaknuo kako je Isus Krist onaj koji je najznačajniji da je on „non plus ultra“ – ono najviše. Vjerujem da su i brojni pojedinci koji su došli u doticaj sa nama osjetili da je u našim životima zaista prisutan Krist te iskusili tu razinu zajedništva. Zasigurno su postojale brojne barijere, ali snagom molitve one su postupno nestajale, nesigurnost i strah su ustupili mjesto radosti. Taj period bio je prožet molitvom jer su za vrijeme našeg boravka na ulici brojni ljudi upućivali Gospodinu molitve. Citirane riječi iz papinih govora poticaj su i ohrabrenje svima da se oslobode svake selektivnosti i komformizma, da donose Krista tamo gdje je najpotrebniji. A u brojnim mladima koji su se slijevali sa svih strana svijeta zasigurno postoji dubinska čežnja za Bogom, za istinskim susretom sa njime. To se i potvrdilo kada su nakon pročitanog citata iz Knjige proroka Izaije:„ Jer dragocjen si u mojim očima …“ (Iz 43, 4), na njihovim licima bili vidljivi osmjesi, riječi zahvale, a katkad i zajednička molitva. Naravno da je ovakva paradigma evangelizacije nešto relativno novo i nepoznatno, ali svakako i jedan od budućih načina apostolata. I izuzetno sam sretan i ponosan što sam bio dijelićem tog mozaika, te odvažne skupine ljudi koja je nastojala doprijeti do svakoga. Moram priznati da katkad nije bilo lako, kao da su nekakva bojazan i sram bili preintenzivni, ali postupno su splašnjavali. Spomenuo bih jedan susret sa kolegicom sa fakulteta, kojoj sam nakon jedne unutarnje borbe ipak prišao. Nakon kratkog razgovora upitane su žele li molitvu, a nakon potvrdnog odgovora nas nekoliko se pomolilo sa njima. I zaista, bio je to jedan milosni trenutak kako za nas same tako i za nju i njezine prijateljice. Na koncu mi je izuzetno drago što sam joj pristupio iako je u početku postojao izraziti nutarnji otpor te strah od njezine eventualne reakcije i svih mogućih posljedica koje bi proizašle iz tog susreta s njom. Sav taj polet, istinska radost i otvorenost srca ljudi iz mog tima su svakako imali svoj doprinos tome. Vjerujem da su i drugi sudionici imali sličnih kolebanja, ali je bojazan postupno nestajala kada bi si posvjestili koji su njihovi motivi djelovanja. Pretpostavljam da su kod svakoga postojala određena očekivanja, da je svatko od nas imao neku svoju viziju tog festivala. Smatram da je teško zauzeti neki kruti stav i a priori odbaciti sve. Nadajmo se da će svatko tko možda i ne ide ispravnim putem to spoznati te sve vratiti svome Ocu koji ih željno iščekuje. Naposljetku, uvjeren sam da svaki sudionik ovog projekta odlazi obogaćen za jedno veliko i dragocjeno iskustvo ostajući otvoren do neke nove prilike te da će svako svjedočanstvo doprijeti do srca svih onih koji će ih čitati ili slušati.

Autor: H. F.