Kad se dogodi nešto ružno, bolno ili šokantno nama ili drugima, ponavljaju se neke ustaljene radnje. Pokušavamo utješiti i reći da je to dio Božjega plana ili Božje volje. I tu dolazimo do onoga najzanimljivijega. To ružno što nam se dogodilo: to nije dio Božjega plana ili Božje volje! Moramo to prestati govoriti! Evo razloga zašto. Puno puta možemo čuti kako Bog sve kontrolira, On sve zna, On sve može. Ali, to i nije baš tako. Ovdje moramo biti oprezni i dobro shvatiti. Istina je da Bog sve zna i sve može i ne želimo odstupiti od toga, ali Bog sve ne kontrolira. Nije baš da Bog intervenira u svakom životu, u svako vrijeme i stalno. Bog je stvoritelj, najmoćniji i On je neovisan o nama. On nas ne treba u svojoj veličini da bi funkcionirao. I pazite sad: kad je Bog stvorio čovjeka, dao mu je slobodu i, na jedan način, Bog se odrekao, odustao od toga da sve kontrolira i vodi. Pazite, nije da ne može, ali dragovoljno je to napravio prepustivši to čovjekovoj slobodi. Kad je Bog stvorio fiziku, kemiju ili gravitaciju i termodinamiku, On je odustao od toga da to funkcionira na način kako je On to stvorio. Kad je Bog stvorio čovjeka, dragovoljno je predao dio svoje moći čovjeku, dao mu je slobodu. On ne kontrolira sve! On je stvorio anđele i da Bog sve kontrolira, ne bi se moglo dogoditi da anđeo svjetla, Lucifer, koji je bio najveći i najbolji od sviju se odmetne. Kad nešto kontrolirate, to vam se jednostavno ne može dogoditi. A kako znamo, ipak se to dogodilo. Lucifer se odmetnuo od Boga!

Zar nije tako u našem životu! Kad se nađemo u situaciji pred grijehom, zar ne znamo da je to grijeh pa ga ipak opet učinimo. Zar nam se ne dogodi u životu da kažemo Bogu, hvala ti na svemu, ali ja ću napraviti kako je meni drago ili kako ja mislim da je najbolje. Dok s druge strane kad smo u poteškoći, nevolji ili ratu, želimo Bogu reći – Bože uzmi moju slobodu, uzmi sve što si mi dao, daj da se moj tata vrati, daj da mi prijatelj ne umre. Iako to mi možemo žarko željeti i moliti svim snagama, to se neće dogoditi jer, kako piše u svetom Pismu, Božja volja je da mi zadržimo našu slobodu. Bog ne želi našu smrt ili našu bolest ili nevolju. On je intimno spojen s čovjekom. Ne može se dogoditi da padne vlas s naše glave da Bog to ne zna, On se brine za nas, ali to ne znači da sve što nam se događa je dio njegova plana za nas. Puno puta kažemo da je to volja Božja.

Ovdje možemo razlikovati:

Izravnu volju Božju – ono što On uistinu želi da se dogodi. On je dobro, lijepo, savršeno i kad se to događa u našem životu, onda je to njegova izravna volja.

Dopustivu volju Božju  – ono što Bog dopušta da se dogodi jer nam je dao slobodu. On nije želio da moj prijatelj strada, i on nije trebao stradati da nije išao na motor, ali je Bog to dopustio da se dogodi jer smo mi izabrali da se vozimo po noći na neravnom terenu i, po zakonima fizike, motor je pao na glavu koja je proizvela veliku količinu krvi u mozgu. Bog je to dopustio, ali nije to htio. To nije bila njegova volja. Bog nije tiranin koji sve određuje, On ne kontrolira sve. On je stvorio svijet.

Zašto nam Bog ne uzme našu slobodu?

Bog zna da i preko najveće povrede slobode može se postići dobro. Bog nije htio da Njegov sin Isus umre na križu. Mi smo ga razapeli! On je imao plan spasiti nas, i to nije nužno moralo biti na križu. I tu je poštivao našu slobodu da je pustio da to napravimo. I preko smrti Isusove nas je spasio.

Bog dopušta loše stvari i zlo jer je sloboda koju nam je dao najveće dobro. Preko te slobode može doći i donijeti dobro. Bog ne želi zlo svijetu i čovjeku! I kad se dogodi to nije Božja volja! Bog može to sve spojiti i uskrsnuti, dati ponovno život. To Bog može! I preko najvećih tragedija Bog može učiniti veliko dobro.