Ne znam jeste li se ikad pitali možemo li organizirati u našoj crkvi jedan susret s pripadnicima ostalih religija i jednostavno moliti? Je li to moguće? Što ima loše ako svi molimo svog Boga? Što ima loše da se prihvaćamo i da dijelimo iste ideale? A najčešće ti ideali i vrijednosti su mir, pravda poštenje itd. Zar naš Bog i naša vjera ne govori o toleranciji i prihvaćanju? Pa ako nas i papa poziva da prihvatimo sve ljude, zašto ne bi mogli moliti zajedno? Jeste li razmišljali o tome da možda dijelimo iste prostore? Da ne gradimo crkve, sinagoge, džamije ili bilo koje drugo mjesto na kojem ljudi mole. Možda nam se sve ovo može činiti čudno jer smo pripadnici većinske i to jako većinske religije u našoj domovini pa stoga nismo razmišljali o tome.

Jednom zgodom bio sam u Rumunjskoj i htio sam nedjeljom ići na svetu misu, ali u gradu Brašovu gdje sam boravio nisam mogao naći crkvu iako je bilo jako lijepih crkvenih građevina. Nisam našao katoličku. Bilo je puno protestantskih, bilo je puno pravoslavnih. Katoličke crkve nije bilo na vidiku. I kako su znali reći stari kršćani: Bez nedjelje ne možemo živjeti! Ja sam odlučio otići u pravoslavnu crkvu. Bilo mi je malo čudno, ipak sam se odlučio ući za vrijeme svete mise. I odmah na startu bio je šok! Ljudi su samo zurili u mene, osobito kada sam umočio svih pet prstiju u svetu vodu i išao se prekrižiti. Tada sam se sjetio da se istočni ili pravoslavni kršćani ne krste sa pet prstiju. Ajde kad je šok prošao ostao sam još moliti, ali nakon toga je došla pričest. Ljudi su me sumnjičavo gledali jer nisam ništa govorio ni pjevao. Ipak, ja sam ustrajao, negdje sam u podsvijesti znao kako mogu prisustvovati pravoslavnom obredu ako nema katoličke crkve. Otišao sam na pričest, ali sam se počeo znojiti, pa ja ne znam što treba, ljubiti ikone nakon toga, nije problem ako vidim nekoga prije mene, ali što ako ja to ne smijem kao katolik, ipak ajde jedan je Bog, On sve vodi, to je ISTO!

Danas se često spominje da je sve to isto, jedan je Bog! On nas sve vodi i svi Njemu idemo. Možemo upasti u zabludu i polako ići prema sinkretizmu. Postoje mnogi pokreti na svijetu koji žele stvoriti jednu vrstu religije koja će zadovoljiti sve, uzimajući od svih po nešto tako da se stvori jedna velika multireligija koja će imati zadatak mir i prosperitet svijeta. Posebno u posljednje vrijeme nameću se razne teme oko jedinstva kršćana i kako se ono treba postići i kako se treba još više povezati s islamom.

Ipak, na početku bih volio da razlikujemo nekoliko stvari koje su važne: razlika između kršćana i odnosi među njima. Postoje kršćani koji samo dijelom prihvaćaju ono što Katolička Crkva naučava. Potom odnos prema Židovima i muslimanima, kao članovima monoteističkih religija. Odnos prema drugim religijama.

U našem dobu koje se trudi bili doba dijaloga i susreta religija, nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Do danas su održana tri multireligijska molitvena susreta u Asizu. Prvi je bio 1986. godine, 2002. i ove godine. Prvi je pokrenuo sveti papa Ivan Pavao II. i nemojte misliti kako nije bilo otpora na takvu situaciju. Ne samo otpora već otvorenih pitanja. U Asizu su se okupili pripadnici raznih religijskih zajednica. Njima je zajednička težnja patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja pomoć koja će doći odozgor. Oni koji su tu okupljeni znaju da im je molitva toliko različita i drugačija da znaju kako bi njihova zajednička molitva bila fikcija, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju kako bi dali znak zajedničke čežnje, oni mole premda istodobno, ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način.

Ipak, nakon ovih susreta možemo si postaviti pitanje: Je li ovo dopušteno? Je li ovo dobro? Možemo li to činiti? Ne promiče li to relaitivizam, da je sve isto? Ne slabi li tako ozbiljnost vjere?

Bilo bi dobro razlikovati međureligijsku i multireligijsku molitvu.

Multireligijska molitva je primjer naveden gore. Članovi više religija mole istodobno, s istim čežnjama i nadama, ali ne u istom prostoru.

Postoje dva uvjeta za ovaj susret koji bi bilo dobro poštivati:

  1. Ne može biti normalan slučaj religijskog života, nego mora biti i postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srce čovjeka i potresti srce Božje.
  2. Takav molitveni susret skoro nezaobilazno dovodi do zabluda onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju. Stoga ti susreti moraju ostati iznimke te se jako dobro objasniti što se tu događa, odnosno ne događa. Mora se objasniti da religija uopće nema, da nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da nema tek malih razlika u pojmovima i slikama. Događanje mora biti tako jasno da izbjegne sve moguće demonstracije relativizma.

Međureligijska molitva je zajednička molitva osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome! Ipak, treba uzeti tri elementarna uvjeta bez čijeg uzimanja takva molitva bi bilo nijekanje vjere.

  1. Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je molitva. Moramo shvatiti tko je naslovnik molitve. Mora biti jasno da je Bog osoba, a to znači da može spoznavati ljude i ljubiti, da ima moć da me čuje, da je mjerilo dobra i dobrote te da zlo nema nikakva udjela u Njemu.
  2. Mora postojati što je dostojno molitve i što može biti sadržaj molitve. Mora biti jasno što smijemo moliti da bi bilo dostojno molitve. Molbe u suprotnosti s molitvom „Oče naš“ ne mogu biti predmet međureligijske molitve za kršćane.
  3. Sve se to mora napraviti da ne dođe do krivog tumačenja molitve i vjere. Ovaj kriterij mora biti jasan za sve, ne samo kršć Sudjelovanje u ovoj molitvi ne smije dovesti do pomračenja vjerovanja u spasiteljsku ulogu Isusa Krista.