Ponedjeljak je, rano ujutro. Pada kiša. Pljusak. Umjesto da se probudim u 6:45h kako sam planirao, mene probudi kiša u 6h. Nisam bio siguran počinje li danas Oratorijsko ljeto ili Oratorijska jesen. Pripremam trenirku i duge rukave, čak sam pomislio da uzmem jaknu. Ležim doma i čekam da vrijeme prođe i da izađem iz kuće u 7:30h kako bih stigao malo prije mise koja je počinjala u 8h. Cijelo to vrijeme nisam bio nimalo zabrinut. Jednostavno, nisam bio zabrinut. Katastrofalno vrijeme započelo je dan prije, u nedjelju. Pola programa treba se odvijati u atriju, a vani pljušti. Taman da nas sve obeshrabri i da dođe upola manje djece i animatora.

Dok sam išao prema crkvi ušao sam u molitvu i razmišljao o tome na kakvu ću atmosferu naletiti u oratoriju, hoće li svi biti nervozni i potišteni. Inače sam optimističan i vedar po naravi pa sam nekako pomislio da je najbitnije da unesem radost i vedrinu među svoje tužne prijatelje. Izlazim iz tramvaja, otvaram polupotrgani kišobran koji je više odmagao nego pomagao te koračam prema oratoriju. Približavam se oratoriju, a vani nasmijan stoji don Ivan Terze i mrtav hladan kaže da će ovo za čas prestati. Bio sam i ja smiren i vjerovao u Božju Providnost, ali ova don Ivanova reakcija graničila je s ludošću. No dobro. Uđem u oratorij, a kad ono krcato animatorima i volonterima koji uzbuđeni i radosni jedva čekaju dolazak prve djece. Ništa mi nije jasno, ali bio sam sretan što nisam jedini ja bio sretan i staložen.

Kako sam zadužen za fotografiranje tijekom ova tri tjedna, išao sam vidjeti u kakvom je stanju naš fotoaparat. I eto ti problema: baterija crkla, ne možemo naći adapter za punjenje. Fantastično. Nećemo valjda slikati mobitelima, pa ipak je ovo velik događaj za naš oratorij i našu župu. Moje se raspoloženje naglo promijenilo. Dođem s mišlju da trebam širiti pozitivnu energiju među ljudima, a na kraju mene drugi trebaju smirivati. E to ti je život. Počela je misa. Tijelom prisutan, duhom odsutan. Kako je moguće da baš sad ne možemo naći adapter, pa zašto jedini ja moram o tome voditi računa, čime ćemo sad slikati i još bezbroj drugih pitanja koja su mi se motala po glavi. Pucao sam od nervoze. Don Ivan je na propovijedi rekao jednu jako bitnu misao: neće uvijek sve ići po planu onako kako smo mi zamislili. Niti bi trebalo ići. Prepustimo malo stvari u Božje ruke i pokažimo vjeru kad je najbitnije. Inače ja takve stvari govorim drugima i širim vedar duh, a sad su meni bile potrebne takve riječi. Bome nisam to očekivao dok sam se vozio u tramvaju i išao prema oratoriju.

Završila misa, prva djeca se počela skupljati u oratoriju. Bilo ih je već jako puno. Iz minute u minutu njihov broj drastično se povećavao, odjednom je kiša prestala padati i malo po malo se počelo razvedravati. Adapteru i dalje ni traga ni glasa. No Bog se odlučio i meni smilovati te sam uspio nabaviti dva fotoaparata koji nisu u rangu sa našim župnim, ali poslužit će svrsi. Jedna animatorica je slikala sa odličnim fotoaparatom, a i mobiteli su uspjeli sasvim dobro odraditi svoju zadaću. Napokon sam odahnuo i počeo radosno proživljavati svaki trenutak Oratorijskog ljeta. Takvo me raspoloženje držalo cijeli tjedan.

A razloga za takvu radost bilo je pregršt! Podijelili smo djecu u četiri ekipe: Vatrene, Lavove, Ninja Kornjače i Štrumpfove u kojima će sakupljati bodove koje ćemo na kraju Oratorijskog ljeta zbrojiti kako bismo vidjeli koja je ekipa bila najsložnija, najborbenija, ali i najpristojnija jer će i za ponašanje dobivati bodove. Svaka je ekipa izradila svoju zastavu, grb i osmislila svoju himnu. S kojim su samo oni žarom i veseljem pjevali svoje himne. Jedino što mi je prolazilo kroz glavu je bilo: „Ta djeca su zakon!“ Sve je bilo spremno da počne sakupljanje bodova! A oni su se skupljali igrajući razne igre poput graničara, vodene štafete i plesa, te što je najvažnije: uzornim i primjerenim ponašanjem unutar, ali i izvan oratorija za što su bili nagrađivani i titulom djeteta dana. Sigurno se pitate gdje smo išli izvan oratorija. U utorak su na Jarunu i Mladosti igrali sportove za koje je malo tko od njih čuo poput hokeja na travi i softballa dok su u četvrtak posjetili zagrebačku katedralu i Zoološki vrt. Neopisiv je osjećaj vidjeti radost na dječjim licima, ali i na licu našeg ravnatelja oratorija dok veslaju u čamcima i kanuima po našem zagrebačkom moru. Na rugbyju smo mogli vidjeti koliko su živahna i borbena naša djeca, ali i animatori, dok smo na atletici i nogometu tražili nasljednike Usaina Bolta i Luke Modrića. Unijeli smo dašak radosti i veselja u svakodnevicu naših sugrađana plesom i pjesmom ispred katedrale, U Zoološkom vrtu mnogi su slučajni prolaznici priupitali naše animatore što se ovdje događa i što je to Oratorijsko ljeto. Gađali smo se vodenim balonima, rješavali razne izazove i zadatke… Često bi nas ulovila glad, žeđ i umor, ali tu je uskakala vrijedna ekipa volontera koja je pripremala i dijelila hranu i piće te bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće ostvariti. Djeca se nisu samo igrala već su naučila i određene korisne vještine i znanja u raznim radionicama poput kreativne, sportske, duhovne, zdravstvene i kazališne. Također, svakog su dana gledali određene dijelove filma o don Boscu te bi uvijek bili tužni i razočarani kad bismo zaustavili film jer traje predugo da bi ga se pogledao odjednom. Bilo je predivno za vidjeti s kolikom su pažnjom gledali film o svecu bez kojeg svega ovoga ne bi ni bilo, a mi se vjerojatno međusobno ne bismo niti poznavali. Nejverojatno je kako 330 djece s radošću proživljava svaki trenutak dana! Čim ih vidim odmah se sjetim Isusovih riječi kako moramo biti poput djece ukoliko želimo ući u kraljevstvo nebesko. Njihova bezbrižnost, radost i sreća mogu biti uzor i pokazatelj svima nama na koji način bismo trebali živjeti svoju svakodnevicu. U petak na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja imali smo misu zajedno s djecom. U njihovim glasovima dok pjevaju osjeti se čistoća i nevinost srca, kao da dašak raja unose u crkvu svojim glasovima. Neopisiv osjećaj!

Sigurno sam nešto zaboravio reći ili naglasiti, netko bi možda istaknuo neke druge stvari jer je ovaj prvi tjedan bio prožet brojnim aktivnostima, a takva će biti i naredna dva tjedna. Na početku tjedna nas je dočekala dosadna kiša, a na kraju tjedna pasje vrućine. Sa sigurnošću mogu reći da nas sam dragi Bog čuva i prati na ovom Oratorijskom ljetu. Mi smo njegove olovke kojima On piše predivne stranice našeg oratorija i župe stoga, dragi roditelji i župljani, ne zahvaljujte nama što se trudimo da djeca prožive najljepše dane svoga života. Zahvalite Kristu što nas je odabrao da djeluje kroz nas te molite da Oratorijsko ljeto i dalje vodi Božja ruka.

M.P.