Na kraju studentskog vjeronauka u srijedu 25.11. svoje svjedočanstvo iznio je jedan divan mladi bračni par.

Marko je oduvijek bio tradicionalni vjernik, išao nedjeljom na misu, povremeno i na vjeronauk, ali nije dopuštao Bogu da se previše miješa u njegovu svakodnevicu te da vjera promjeni njegov život.

Sve se to promijenilo kada je dobio sina.

Kada je čuo vijest o ženinoj trudnoći, plakao je od sreće i bio presretan jer mu je to bilo kao ostvarenje sna.

Međutim, ni u najcrnjim snovima nije mogao zamisliti ono što će se dogoditi i zauvijek promijeniti njegov život.

Naime, došlo je do komplikacija pri porodu, David nije zaplakao, oštećena su mu pluća, sve što je moglo poći po krivu, pošlo je i život tog malog bića već po dolasku na ovaj svijet pretvorio se u grčevitu borbu za preživljavanje.

U takvoj situaciji Marko i njegova supruga Ankica nisu imali druge neko okrenuti se Bogu. Osim što su i sami dane provodili u molitvi, preko brojnih poznanstava angažirali su velik broj ljudi u Hrvatskoj i šire, prikazivane su mise, dolazile su im poruke podrške…

Vidjevši toliku dobrotu na djelu, Marko je ostao istinski dirnut.

Nažalost, nakon 34 dana David je izgubio borbu za život.

Nasreću, njegov kratak život donio je i jednu veliku pobjedu.

Marko je svjedočio kako je zahvaljujući svome sinu shvatio važnost Boga i molitve te je svoj život okrenuo za 180 stupnjeva, počeo raditi na sebi, pobijedio grijehe za koje je mislio da su nenadvladivi, a i njegov odnos sa ženom rastao je te su jedno drugome bili podrška, razgovarali, molili i postali još jači i bliži.

Očito ništa drugo nije moglo trgnuti Marka iz njegove mlakosti osim nečeg ovako velikog, stoga nam je svima poručio da po povratku kući s vjeronauka i svetih misa živimo svoju vjeru i radimo na sebi: „Ne čekajte kao ja nego se predajte Bogu!“.

Marko nam je poručio da Davidova smrt nije bila tragedija već je u svoja 34 dana napravio više nego neki ljudi u 70 godina života te da se drugo blaženstvo, blago ožalošćenima, oni će se utješiti, ostvaruje već ovdje, a, siguran je, u Raju još nemjerljivo više.

Ankica je, pak, plakala od tuge kada je doznala da je u drugom stanju. Bila je nezaposlena i u dosta teškoj situaciji te se nije osjećala spremna postati majka. Danas kad se sjeti toga jako je ljuta na sebe i potiče sve djevojke u sličnoj situaciji da shvate da je dijete čudo čiji život stvara sreću i izaziva ljubav koja se riječima ne može opisati.

David je i izravno spasio jedan život. Naime, Ankičina vjenčana kuma razmišljala je o abortusu. Kada ju je nakon poroda pitala kako je prošlo, dobila je jednostavnu poruku koja je spasila život nerođenog djeteta te ono ima doći na svijet za koji tjedan. Ankica joj je naime napisala: „Loše je. Molim te, voli to dijete koje nosiš najviše što možeš“.

Posebno je lijepo zvučala činjenica da je David, kada bi bio budan, bio veseo, neopterećen i smiješio se. Otac ga je odmah dao krstiti, a kada su ih doktori obavijestili da više nema nade, pomolila se Bogu govoreći: „ako je tvoja volja, molim te daj da ovo dijete preživi, a ako nije, ti znaš zašto tako mora biti“.

Dok je promatrala kako život napušta njenog sina, mogla je, kako kaže, osjetiti dio one boli koju je djevica Marija osjećala gledajući sina kako umire na križu.

Oprostila se od njega riječima: „Idi kod Boga, tamo te neće ništa boljeti. Sjeti nas se nekad na nebu“.

Razmišljajući o kratkom, ali plodonosnom životu tog sitnog bića u kojem je obitavala Božja ljubav, samo je mogla zaključiti: hvala Bogu na Davidu.

T.K.