Don Lemoyne piše: Snovi su don Bosku predstavljali veliku utjehu, premda su često, kako je on sam pripovijedao don Barberisu trajali cijele noći. Svecu je bio pri srcu Oratorij i o njegovoj budućnosti je sanjao:

“Učinilo mi se, piše svetac, nalazim se na velikoj ravnici koja je bila puna neizmjernog mnoštva mladića. Jedni su se prepirali, drugi psovali; kralo se, trpjelo je dobro ponašanje. Zatim sam vidio oblak kamenja što su ga bacali oni koji su se tukli. Bili su to napušteni i pokvareni dječaci. Počeo sam se udaljavati, ali ugledah pokraj sebe Gospođu koja mi reče: “Priđi mladićima i daj se na posao”! Pošao sam među njih, ali što ću raditi? Nisam imao mjesta kamo bih primio. Obraćao sam se osobama koje su izdaleka sve to promatrale i koje bi mi mogle pomoći. Ali nitko se nije na me obazirao. Tada sam se obratio onoj Gospođi, a ona mi reče: “Evo mjesta”! i pokaza mi livadu. Kazao sam: To je samo livada!  Odgovorila mi je: “Dijete moje, apostoli nisu imali ni komadića zemlje gdje bi sklonili glavu”. Započeo sam raditi na toj livadi. Opominjao sam, propovijedao, ispovijedao… ali sam brzo uvidio kako će biti uzaludno svako nastojanje ukoliko ne nađem neki ograđen prostor ili građevinu, gdje bih sakupio i vodio one koje su napustili roditelji, odbacili i prezreli drugi građani. Gospođa me povede na sjever i reče mi: “Pazi”! Pogledao sam i opazio malenu i nisku crkvicu s dvorištem i dječake u velikom broju. Prihvatio sam se posla. Kad mi je ova crkva postala tijesna, okrenuo sam se prema Njoj i Ona mi pokaže drugu crkvu, mnogo veću, sa susjednom kućom – crkva svetog Franje Saleškog i Pinardijeva kućica. Zatim me povede pred pročelje druge crkve i pokazujući mi komadić obradive zemlje reče: “Na ovom mjestu gdje su slavni turinski mučenici Aventor, Salutor i Oktavije pretrpjeli mučeničku smrt, nad ovom grudom koja je bila nakvašena i posvećena njihovom krvlju, neka se na poseban način slavi Bog”. Govoreći tako uputila se naprijed i stavila nogu na mjesto gdje se odigrala mučenička tragedija i točno mi ga označila. To mjesto sam zapamtio. Počelo me okruživati silno mnoštvo dječaka, kojih je bivalo sve više i više. No dok sam gledao Gospođu, vidio sam kako su rasla sredstva, mjesta i prostorije. Zatim sam ugledao ogromnu crkvu, sadašnja Marija Pomoćnica, upravo na mjestu gdje mi je pokazala Gospođa mučeničku smrt svetaca iz tabejske legije. Vidio sam mnoge zgrade s lijepim spomenikom u sredini. Međutim, dok su se ovi događaji odigravale, još uvijek u snu, imao sam pomoćnike, svećenike i klerike koji su mi neko vrijeme pomagali, a zatim odlazili. Velikim naporom nastojao sam ih privući k sebi, ali oni su odlazili i ostavljali me samoga. Ponovno sam se okrenuo Gospođi, a ona mi reče: “Želiš li znati što trebaš činiti kako više ne bi bježali? Uzmi ovu traku i priveži im na čelo”. Pun poštovanja prihvatih iz njezinih ruku bijeli povez na kojem je pisalo: “Poslušnost”! Pokušao sam brzo učiniti kako mi je rekla Gospođa i stadoh vrpcom povezivati glave nekolicini mojih dobrovoljaca. Ubrzo sam vidio velike i divne učinke, koji su postajali sve veći, dok sam nastavljao s povjerenim djelom. Moji suradnici odricali su se i svake pomisli napustiti me, ostajali su i pomagali. Na taj način je ustanovljena Družba. Važno je reći, od ovoga susreta hodio sam uvijek po sigurnom tlu, bilo glede oratorija, Družbe i načina kako postupati prema vlastima. Vidim unaprijed velike poteškoće koje će nastupiti i sada poznam način kako ću ih nadvladati.

(M.B. II. str. 298. god. 1845.)