Don Boscovo djelo zabrinulo je vlasti, te su poslali stražu neka pazi na dječake i don Bosca. I ovo je nadvladao njegov veliki duh, znajući sve okrenuti na dobro. Baš je u to vrijeme sanjao: Dok je promatrao neku prostranu kuću s crkvom, koja je bila u svemu nalik onoj što je posvećena svetom Franji Saleškome, a nosila je na pročelju natpis: Hic domus mea, inde gloria mea, u crkvu su ulazili dječaci, klerici i svećenici, te ponovno izlazili. Na istom mjestu dogodio se drugi prizor. Pokazala se malena Pinardijeva kućica. Unutra su bili hodnici i crkva, dječaci i kler u velikom broju. – Ovo je nemoguće!, ponavljao je u sebi don Bosko. Ovo je potpuno drugačije prebivalište od onoga što nam je dano – rekao bih utvara. Tada je čuo jasan glas koji mu je govorio: “Zar ne znaš, Gospodin može plijenom egipatskim obogatiti svoj narod”? Drugi put činilo mu se – nalazi se u ulici Cotolengo. S desne strane bila je Pinardijeva kućica usred vrta i livada. S lijeve strane kuća Moretijeva s dvorištima i susjednim poljem, nasuprot prvoj. Ova su mjesta poslije nastanile Kćeri Marije Pomoćnice. Dva su se stupa dizala na vratima budućeg Oratorija. Don Bosco je na njima pročitao onaj poznati natpis: Hic domus mea, inde gloria mea. – Ovo je moja kuća, odavde moja slava. Bijaše to očito prvi znak za Družbu Kćeri Marije Pomoćnice. Kako je s jedne strane gledao salezijance, neće li možda s druge strane vidjeti sestre? Don Bosco tada ipak nije ništa kazao i nije dao nikakvo objašnjenje. Međutim prvi san iz konvikta se obistinio. Don Bosco je morao imati tri postaje prije nego je došao na stalno mjesto. Prva je bila u Refugiu, druga u Molini di Città a Moretijeva kuća i susjedna livada su treća postaja.

(M.B. II. str. 406. god. 1846.)