Don Bosco je još u svojem rukopisu zabilježio:
– San iz Murialda ponovio se u devetnaestoj godini moga života, a i poslije često. Činilo mi se, vidim veličanstvenu Osobu u bjelini od koje je odsijevao neobičan sjaj. Okupila je mnoštvo mladića. Okrenula se prema meni rekavši: “Priđi! Idi ispred ovih mladića i vodi ih!”
– Ali ja nisam sposoban predvoditi i poučavati tolike tisuće dječaka, odgovorih. Uzvišena osoba ustrajaše u tome i ja poslušah. Predvodio sam mnoštvo kako mi je zapovijedila.

(M.B. I. str. 305. god. 1834.)

Koliku je ljubav don Bosco osjećao za poziv u kojem bi posvetio cijeli svoj život zapuštenim dječacima, snažno nam osvjetljuje ovaj san:

“Vidjeh samoga sebe u roketi i štoli. Tako odjeven radio sam u krojačkoj radionici. Nisam šivao nove stvari, već krpah poderano. Spajao sam šivanjem brojne dijelove sukna. Nisam mogao odmah shvatiti, piše Don Bosco, što bi to značilo, ali poslije mi je postalo jasno.” Ovo viđenje, ostade neizbrisivo u Don Boscovim uspomenama.

(M.B. I. str. 382. god. 1835.)