JOSIP CAFASSO  prezbiter, svetac

Blaženik: 3. svibnja 1925.

Svetac: 22. lipnja 1947.

Liturgijski kalendar: 23. lipnja

 

Papa Pio XI. je odobravajući čuda za kanonizaciju svetog Ivana Marije Vianneya i objavljujući dekret za autorizaciju za beatifikaciju Cafassa, 1. studenog 1924. opisao ova dva svećenika sljedećim riječima: „Uz posebnu asistenciju Božje dobrote, svjedoci smo uspona novih zvijezda na horizontu Katoličke crkve, župnika Arškog i prečasnog sluge Božjega, Josipa Cafassa. Upravo se ova dva lijepa, draga, providonosno prigodna lika danas moraju predstaviti. Malen i ponizan, siromašan i jednostavan, ali istovremeno slavan lik župnika Arškog, i drugi lijep, velik, složen, bogat lik učitelja i odgojitelja svećenika, prečasnog Josipa Cafassa.“

Određene okolnosti nam pružaju priliku za upoznavanje poruke, žive i aktualne, koja proizlazi iz života ovog sveca. On nije bio župnik kao Arški pastir, nego iznad svega odgojitelj dijecezanskih župnika i svećenika, čak i svetaca, među ostalima svetog Ivana Bosca. Ne osniva religijske institucije kao drugi sveti pijemontski svećenici jer je njegov „temelj“ bila „škola života i svećenička svetost“, koju ostvaruje primjerom i poučavanjem u samostanu svetog Franje Asiškog u Torinu.

Josip Cafasso rođen je u Castelnuovu d’Asti, 15. siječnja 1811. godine, u istom kraju kao i sveti Ivan Bosco, kao treće od četvero djece. Posljednja, sestra Marijana, bila je majka blaženoga Josipa Allamana, osnivača Misionara i Misionarki utjehe. Rađa se u 19. stoljeću u Pijemontu koji je označen velikim društvenim problemima, ali i tolikim svecima koji su težili za rješavanjem istih. Bili su povezani apsolutnom ljubavlju prema Kristu i dubokom brigom za najsiromašnije: milost Gospodnja zna širiti i množiti sjeme svetosti! Cafasso završava srednju školu i višu školu na filozofiji u Chieriju te 1830. prelazi u Teološko sjemenište, gdje 1833. godine biva zaređen za svećenika. Četiri mjeseca poslije prelazi u mjesto koje će za njega ostati temeljna i jedina „pozornica“ njegovog svećeničkog života: konvikt svetog Franje Asiškog u Torinu. Došavši usavršiti se u pastoralu, ovdje dobro koristi vlastite vještine u duhovnom vodstvu velikim duhom ljubavi.

Konvikt doista nije bio samo škola moralne teologije gdje su mladi svećenici, koji su većinom dolazili sa sela, učili ispovijedati i propovijedati, već jedna prava škola svećeničkog života gdje su prezbiteri bili odgajani u duhovnosti svetog Ignacija Lojolskog i u moralnoj teologiji i pastoralu velikog biskupa svetog Alfonsa Liguorija. Tip svećenika kojeg Cafasso susreće u konviktu i gdje on doprinosi u razvoju tog tipa – prije svega kao poglavar – bio je onaj istinskog pastoralca s bogatim unutarnjim životom i žarom za brigu o stadu: vjeran molitvi, posvećen propovijedanju, katekizmu, odan u euharistijskom slavlju i ispovijedi, po primjeru svetog Karla Boromejskoga, svetog Franje Saleškog i potpomognut koncilom u Trentu. Jedan sretan izraz svetog Ivana Bosca sažima smisao edukacijskog posla i onoga u zajednici: „U konviktu se uči biti svećenik.“

Sveti Josip Cafasso želi ostvariti taj model u odgoju mladih svećenika tako da, zauzvrat, oni postanu odgajatelji drugih svećenika, redovnika i laika, po tom posebnom i efikasnom lancu. Sa svoje katedre na moralnoj teologiji podučava kako dobro ispovijedati i duhovno voditi, brinuti za pravo duhovno dobro osobe, potaknuti velikom uravnoteženošću u prenošenju milosti Božje, i u isto vrijeme, akutnom i živom osjećaju za grijeh. Tri su osnovne vrline predavača Cafassa, po sjećanju svetog Ivana Bosca: mirnoća, lukavost i razboritost. Za njega je verifikacija prenesene poduke bila u službi ispovijedi, kojoj je posvećivao mnoge sate dnevno. Kod njega su dolazili biskupi, svećenici, redovnici, istaknuti laici i jednostavni ljudi: svima je znao posvetiti potrebno vrijeme. Mnogima je, zatim, koji su postali sveti i osnivači redova, bio mudri duhovni savjetnik. Njegov nauk nije nikad bio apstraktan, baziran je samo na knjigama koje su se koristile u to vrijeme, no rađao se iz živoga iskustva Božjega milosrđa i dubokog poznavanja ljudske duše stečena u dugo vremena ispovijedanja i duhovnog vodstva: njegova škola je bila prava škola svećeničkog života.

Njegova tajna bila je jednostavna: biti čovjek Božji; činiti, u malim svakodnevnim stvarima, „ono što može vratiti na veću slavu Božju i za korist duša“. Apsolutno je volio Gospodina, bio je potaknut dobro ukorijenjenom vjerom, podržan dubokom i produženom molitvom, živio je iskrenu ljubav prema svima. Poznavao je moralnu teologiju, ali također produbljeno situacije i srca ljudi, oko kojih se brinuo kao Dobri pastir. Toliki su imali milost biti mu blizu i pretvoriti se u mnoge dobre pastire i u vrijedne ispovjednike. Svim svećenicima jasno naznačuje da se svetost dostiže u pastoralnoj službi. Blaženi don Klement Marchisio, osnivač reda Kćeri svetog Josipa, potvrdio je: „Ulaziš u samostan kao velika, nestašna muha bez glave, bez znanja o tome što to znači biti svećenik, izlaziš posve drukčiji, potpuno shvaćajući dostojanstvo svećenika“. Toliki svećenici bijahu od njega odgajani u konviktu i potom duhovno vođeni! Među njima – kao što sam već rekao – ističe se sveti Ivan Bosco, koji ga je imao kao duhovnog ravnatelja dobrih 25 godina, od 1835. do 1860.: prvo kao klerik, zatim kao svećenik i na kraju kao osnivač. Svi temeljni izbori u životu svetog Ivana Bosca imali su kao savjetnika i vođu svetoga Josipa Cafassa, ali u jednom preciznom načinu: Cafasso nikad nije htio odgojiti Don Bosca kao svoga učenika „na vlastitu sliku i priliku“ i Don Bosco ne kopira Cafassa, naravno da ga imitira u ljudskim i svećeničkim vrlinama – definirajući „model svećeničkog života“ – ali po vlastitim stavovima i svom specifičnom pozivu; znak mudrosti duhovnog učitelja i inteligencije učenika: prvi se ne nameće drugome i pomaže mu pročitati što bi bila volja Božja za njega. S jednostavnošću i dubinom, naš svetac je potvrdio: „Sva svetost, savršenost i dobit osobe su u savršenom vršenju Božje volje […]. Sretni mi ako uspijemo tako unijeti naše srce unutar Božjega, pridružiti tako naše čežnje, našu volju njegovoj da je odgaja u samo jedno srce i volju: željeti ono što Bog želi, željeti na taj način, u to vrijeme, u tim okolnostima kojima želi On i željeti sve ni zbog čega, nego zato što želi Bog.”

Ali jedan drugi element karakterizira službu našega sveca: pozornost prema posljednjima, osobito zatvorenicima, koji su u to vrijeme u Torinu živjeli u neljudskim i nečovječnim uvjetima. Čak i tom delikatnom služenju, vršenom više od dvadeset godina, on bijaše uvijek dobri pastir, razuman i suosjećajan: kvalitete zapažene od zatvorenika, koji su bivali osvojeni tom iskrenom ljubavlju čiji je izvor bio Bog sam. Jednostavna prisutnost Cafassa je činila dobro: oživljavala je, dirala u srca koja su otvrdnula u lošim životnim situacijama, a prije svega osvjetljavala je i tresla ravnodušne savjesti. U prvim vremenima svoje službe sa zatvorenicima, imao je često velike propovijedi koje su obuhvaćale skoro sve ljude u zatvoru. Kako vrijeme prolazi, drži male kateheze, napravljene u razgovoru i osobnim susretima. Pun poštovanja prema svačijim životnim okolnostima, bavi se velikim temama kršćanskog života, pričajući o povjerenju u Boga, prianjanju uz Njegovu volju, korisnost molitve i sakramenata u kojima je glavni cilj bila ispovijed, susret s Bogom koji je za nas beskrajna milost. Osuđeni na smrt bili su pod posebnom ljudskom i duhovnom brigom. Pratio je na vješala, nakon što bi ih ispovjedio i pričestio, 57 osuđenika na smrt. Pratio ih je s dubokom ljubavlju do posljednjeg daha njihova zemaljskog postojanja.

Umire 23. lipnja 1860., nakon što je čitav život posvetio Gospodinu i dao ga za bližnjega. Časni sluga Božji, papa Pio XII., 9.travnja 1948. proglašava ga zaštitnikom talijanskih zatvora, i u apostolskoj pobudnici Menti nostrae, 23. rujna 1950., predlaže ga kao uzor svećenicima posvećenima ispovijedi i  duhovnom vodstvu.

 

MOLITVA

Ljubljeni sveti Josipe Cafasso,

ti koji si bio apostol zatvorenika i osuđenika na smrt,

odgajatelju svećenika i tješitelju siromašnih,

učini da oni koji vode život bijede

mognu osjetiti ljubav Božju.

Posebno ti povjeravamo one

koji imaju zatvor grijeha u srcu

ili koji su zatvoreni radi svojih grešaka;

Zagovaraj za sve iskreno kajanje

i moć Božjeg milosrđa.

Zauzmi se za nas da dobijemo dar iskrene vjere,

žive nade i vjerničke ljubavi.

Molimo od Gospodina

tvoje moćno posredovanje i

milosti potrebne u našem životu.

Amen.