Leonardo Murialdo rođen je 26. listopada 1828. u Torinu kao sin bogate, ugledne i pobožne obitelji. Od milja zvan „Nadino”, sa četiri godine ostao je bez oca, pa se od 1836. školovao kod redovnika skolopa (piarista) u Savoni (Ligurija), a od 1845. na sveučilištu u Torinu. U Torinu je završio teologiju i zaređen je 1851. za svećenika. Neko vrijeme studirao je i u Parizu. Djelovao je najprije u torinskoj crkvi Santa Maria di Piazza. Posvetio se odgoju siromašne radničke mladeži u Oratoriju anđela čuvara. Surađivao je od 1857. i u radu Oratorija svetog Alojzija, što ga je u Torinu otvorio don Bosco. Postavljen je 1866. za rektora Kolegija mladih obrtnika u Torinu, ustanove koja je mladima pružala mogućnost naobrazbe i učenja nekog zanata, kako bi mogli pronaći posao i osigurati budućnost. Don Leonardo je u to djelo uložio sve svoje sile pa je čak skupljao i milostinju. Kod imućnih katolika nastojao je probuditi socijalnu svijest i odgovornost. Brinuo se i za kršćanski odgoj mladih radnika, upućivao ih na pravi put i poticao ih na često primanje sakramenata. Neki od njegovih učenika izabrali su u duhovni stalež, neki su postali redovnici, a njih osamdesetak zaređeni su za svećenike. Kao preteča socijalnog apostolata osnovao je 1871. Uniju katoličkih radnika, a uz nju i niz ustanova, među njima zavod za zapošljavanje, banku i osiguravajuća društva. Utemeljio je 1873. Družbu svetog Josipa, uzora i zaštitnika radnika, ustanovu za pomoć mladim radnicima („Giuseppini del Murialdo”). Postao je njezin prvi poglavar, a njegova kongregacija otvarala je kuće u Italiji i u mnogim drugim zemljama. Nicali su oratoriji, kolegiji, sirotišta, učilišta, poljoprivedne škole i obiteljske kuće. Prvak socijalnog rada i crkvenog socijalnog nauka, obilazio je bolesnike, zatvorenike, nevoljnike i otvarao dobrotvorne ustanove. U svojim zavodima poticao je obiteljski duh i nastojao da njegovi štićenici zavole kulturu, umjetnost i tjelovježbu. Među prvima je organizirao ljetne kolonije, posebno za mlade koji su bili na rubu društva i izloženi utjecaju kriminala. Promicao je Katoličku akciju, širio pučke, marijanske pobožnosti, otvarao knjižnice, pokretao listove i osnovao nakladnički zavod „La buona stampa” („Dobar tisak”). Živio je za svoga bližnjega, za onoga koji je u društvu najviše ugrožen. Već godine 1885. tražio je osmosatni radni dan. Nije dizao revolucije, nije propovijedao klasnu borbu, ali je bio iskreni i djelotvorni prijatelj i dobrotvor radnika. Vjerovao je da je najbolja metoda socijalnog rada i socijalnog nauka onakva ljubav kakvu nas uči Krist Gospodin. Veliki papa Ivan Pavao II pohvalio je Leonarda kao „jednog od preteča na području socijalnog rada i pastorala”. Preminuo je 30. ožujka 1900., u Torinu. Papa Pavao VI proglasio ga je 1963. blaženim, a 1970. svetim. Njegova Družba svetog Josipa i danas uspješno djeluje u Europi, Africi, Južnoj i Sjevernoj Americi, u više od 100 kuća, s oko 440 svećenika. Zaštitnik je šegrta, naučnika i radničke mladeži, te mnogih župa i crkava diljem Italije i svijeta.