Nas 50-ak instruktora smo od 1.5.-4.5. bili u Beču družeći se s njihovim volonterima i razmjenjujući brojna znanja i iskustva. Cilj ovog puta je bio što bolje se međusobno upoznati, vidjeti kako s djecom rade naše kolege iz Austrije, razmijeniti iskustva i naučiti nešto novo! Sa ogromnim zadovoljstvom i osmijehom od uha do uha mogu reći da smo u tome i uspjeli!

Krenuli smo u četvrtak ujutro u devet. Nismo znali što nas čeka u Beču stoga i nije bilo neke prevelike radosti, uzbuđenosti i veselja među nama. Svi smo bili neispavani, iscrpljeni i ponašali smo se kao da je ispred nas jedan običan dan. Kako li smo se samo prevarili…

U busu smo se uglavnom igrali i razgovarali tako da je brzo prošlo vrijeme te smo oko tri sata stigli u Beč. Prvi dojam je bio odličan! Odmah na početku se moglo vidjeti da ćemo provesti luda i nezaboravna četiri dana. Ogromno nogometno igralište, prekrasna crkva i veliki studentski dom. Sve na jednom mjestu! Upoznali smo se s Austrijancima kojih je bilo 10-ak te smo im brzo zapamtili imena. Na početku smo igrali igre upoznavanja koje su bile jako kreativne, kao i sve ostale igre koje su nas naučili tijekom ova četiri dana. Jedna igra koja se zvala santa leda i pingvin je bila posebno zanimljiva, ali i komplicirana pa je bilo smiješnih komentara i scena. Na tom su se polju posebno istakli Petar i Ivan koji su izmamili suze na naša lica: prvi svojim smiješnim načinom igranja i grimasama, a drugi svojim komentarom na težinu i kompliciranost igre:“ I have a small question: what do we do?“

Nakon toga su nam predstavili program i raspored događanja u iduća četiri dana te se odmah moglo vidjeti da su se vrhunski pripremili za naš dolazak. Sve je bilo fantastično organizirano i isplanirano. Osmislili su jednu fenomenalnu igru u kojoj je cilj izazvati nekoga da nešto napravi. Ti izazovi su služili tome da se bolje upoznamo i da zadamo što neobičniji i smiješniji izazov. To se igralo kroz sva četiri dana kad smo god htjeli. U toj jakoj konkurenciji pobjedu je odnio naš Josip. Uvijek smo imali nešto za jesti i vremena za predahnuti tako da smo uvijek imali energije za njihove brojne kreativne igre.

Mi dečki smo odmah pokazali da smo s Balkana te smo uzeli nogometnu loptu i počeli pucati po golu. Bilo je tu teških promašaja do golova za anale. Sve u svemu, dobro smo se zabavili do mise koja je bila u šest. Bilo je jedno novo iskustvo slušati misu na njemačkom, naravno uz Lanin prijevod na hrvatski. Pjesme na njemačkom su bile jako pjevne i melodične kad se uzme u obzir da njemački slovi kao jedan grub jezik. Nakon mise smo večerali i tako spremno dočekali večernji program. Podijelili smo se u grupe i svaka je grupa dobila određeni zadatak poput plesanja tradicionalnog austrijskog plesa i predstavljanja tipičnog Hrvata. Bilo je tu jako smiješnih izvedbi  u kojima se ponovno istaknuo Petar koji je odlično odglumio tipičnog Dalmatinca, Zagorca  i Slavonca.

Došlo je vrijeme da odemo spavati i odmoriti se za novi dan. Neki su spavali u studentskom domu koji je u sklopu cijelog kompleksa gdje smo se nalazili, a neki su išli kod obitelji.

Idući dan smo započeli igrom i tako smo proveli gotovo cijeli dan. Neki su popodne držali instrukcije, bili u kreativnim radionicama dok je većina nas bila u oratoriju i na igralištu igrajući se s djecom. Posebno zanimljive su bile Olimpijske igre za djecu. Bilo je tu svega: od bacanja frizbija kroz gol do mozgalica. Djeca su bila jako draga i simpatična te smo uživali igrajući se s njima. Poslije smo se podijelili u grupe u kojima smo razgovarali o sličnostima i razlikama između našeg i njihovog rada s djecom. Naš oratorij je određena kombinacija igre, učenja i molitve dok je njima jako teško uključiti ovaj treći segment jer im dolaze djeca različitih vjera i nacionalnosti. Međusobno smo se savjetovali kako bismo unaprijedili naš rad s djecom te je to bilo jako edukativno. Napokon je došlo i vrijeme za večeru. Od toliko igranja smo ogladnili te smo jedva dočekali nešto pojesti. Bilo je jako zanimljivo nakon večere kad je naš bogoslov Mario poveo razgovor o muško-ženskim prijateljstvima i vezama. Nevjerojatno je kako se ljudi brzo skupe kad se pokrene takva tema. Taman kad se rasprava zahuktala došlo je vrijeme za molitvu. Svi smo se okupili u kapelici gdje smo zapalili svijeće i izrekli svoje osobne molitve Bogu. Nakon molitve se nastavio razgovor te je Mario morao odgovarati na svakakva smiješna i zanimljiva pitanja. Oko ponoći smo se razišli jer nas je čekao najzanimljiviji, ali i najnaporniji dan: razgledavanje Beča.

Prije razgledavanja smo ujutro imali formaciju. Tema je bila oratorij: prošlost, sadašnjost i budućnost. Gledali smo isječke iz filma o don Boscu i čitali tekstove o salezijanskoj duhovnosti. Mnogo toga smo naučili o radu s djecom, ali i o životu općenito. Nakon toga je započelo famozno razgledavanje Beča. Austrijanci su nam dali zadatke koje smo morali riješiti. Bilo je tu svega: pjevanja na ulici kako bismo zaradili koji euro, snimanja i slikanja scena iz filma po volji, uzimanja vode iz Dunava, ručanja u pakistanskom restoranu i još mnogo toga. Bili smo podijeljeni u grupe od 8-10 ljudi. Ako bismo morali izdvojiti dan ili dio dana koji je bio najbolji, to je sigurno bila subota popodne. Kroz upoznavanje grada smo se jako puno nasmijali, zabavili, ali što je najvažnije, stekli nova prijateljstva. Nakon ludovanja po predivnom Beču, imali smo večeru te smo nakon nje trebali spremiti naše prezentacije o tome kako smo proveli popodne u gradu. Sa sigurnošću mogu reći da je to svima nama bilo jedno od najsmiješnijih trenutaka u životu! Prezentacije su bile jako kreativne, slike i videi toliko smiješni da su nam doslovno suze išle na oči i da su nas trbusi boljeli od smijanja. Najviše aplauza je dobio Stjepan Odak za kojeg su svi ustvrdili da je rođeni stand-up komičar. Njegovo prezentiranje je izmamilo više suza na očima nego kila luka. Poslije smo plesali, kartali i zabavljali se sve do dva ujutro.

Došla je i nedjelja, dan našeg odlaska. Doručkovali smo, bili na misi, ručali, još se malo igrali i malo po malo došli smo do kraja. Vrijeme je prebrzo prošlo jer niti u jednom trenutku nije bilo dosadno. Naši dani u Beču su bili prožeti radošću i veseljem. Bilo je predivno za vidjeti kako Austrijanci trče za našim busem i mašu nam. Čak su se legli ispred busa i nisu nam dali da odemo. Definitivno su nam Austrijanci zauzeli posebno mjesto u srcima i jedva čekamo da ih ponovno vidimo!

Marino Pleić