Imam rođaka koji za sebe tvrdi da nije vjernik, premda je u neka pitanja iznenađujuće dobro upućen, vjerojatno stoga što je kao dijete bio vjerski odgajan. U nedavnom razgovoru rekao mi je: »Znaš li kada je Isus bio stvarno bijesan? Onda kada je izganjao trgovce iz hrama. A u crkvama su još uvijek trgovci. Za svaku uslugu moraš platiti. Pravo je čudo što na izlasku iz ispovjedaonice ipak ne moraš ostaviti novce! A Isus je govorio: Badava ste primili, badava i dajte…«

Nisam znao što bih odgovorio. Čini mi se da je netko u vašoj rubrici već postavio pitanje plaćanja sakramenata, a odgovorili ste da se ne naplaćuju sakramenti niti usluge, već samo neki popratni troškovi. »Recimo da je tako. Ali koji su troškovi npr. prilikom pokopa, naročito u situaciji kad svećenik nema svoj prijevoz već se obitelj pokojnika pobrine za prijevoz? Isto tako točno je određena cijena ako rodbina želi misu za pokojnika. Nije li to trgovanje?«

D. C.

Kada je riječ o Crkvi i novcu, oni koji se nazivaju nevjernicima, ali i dio vjernika osobito je osjetljiv. Naime, u Crkvi i od crkvenih službenika uvijek očekuju pozornost i obzirnost za njihove egzistencijalne probleme i materijalne mogućnosti, te je dio njih sklon razmišljanju da bi bolje bilo da ne postoje »fiksne« nagrade za pojedine usluge koje od svećenika traže, već da oni »cijenu« odrede prema stupnju svoje velikodušnosti.

Možda ipak nije zgorega podsjetiti i na evanđeosku pouku da je »radnik vrijedan svoje plaće«, da je pravedna plaća – bez obzira na to o kojemu zvanju je riječ – zakoniti plod rada te se Crkva u raspolaganju vremenitim dobrima drži toga načela, kako se onome tko radi ne bi nanijela nepravda. »Sporazumna« naknada za svećenikov rad – koju bi on eventualno postigao s nekim od župljana – ne bi se smjela protiviti načelu pravednosti, pa klerici, budući da se posvećuju crkvenoj službi, zaslužuju nagradu.

Po važećem financijskom sustavu svaka biskupija određuje visinu takse za određenu svećeničku uslugu, uz jasnu odredbu da se onima koji su siromašni ta taksa ne naplaćuje. Također u duhu financijskog sustava sva ta sredstva idu u župnu blagajnu te se troše po točno određenim kriterijima, tj. što i koliko od koje takse ide za uzdržavanje centralnih biskupijskih ustanova, koliko ostaje u župnoj kasi za potrebe župe, u koje spada i mjesečna nagrada svećeniku za njegov rad. Poznato je da kompletan uvid u župnu kasu imaju članovi župnoga pastoralnoga vijeća.

Sigurno je pravednije da postoje »fiksne« naknade ili takse za pojedine usluge koje vjernici od svećenika traže, te se neiskrenim podmetanjem može smatrati stav (pa i Vašega rođaka) po kojemu bi se sve institucije, osim Crkve, mogle uzdržavati od svoga rada, a svi radnici, osim svećenika, zavređivali pravednu plaću.

Izvor: GK